The facts of the genocidal assault on Bosnia’s Muslims are so horrific that a cottage industry of denial has since grown up. You will find websites claiming that the number of victims of the Srebrenica massacre has been exaggerated, and that those who died were killed in combat. This material is not just the equivalent of Holocaust denial, but the same fraudulent argument. It should be recognised and named for what it is: genocide denial.

Oliver Kamm

By Oliver Kamm
Jewish Chronicle

The words “I was wrong” rarely appear under journalists’ bylines. But in the Observer this week, John Simpson, the veteran BBC correspondent, acknowledged that he had been mistaken about a libel trial arising from the Bosnian war.

The 20th anniversary of the most destructive conflict in postwar Europe fell this month. In a country the size of Scotland, almost 100,000 Bosnians were killed and two million were displaced. Because all sides suffered, observers argued that culpability was shared and that its cause was a resurgence of ancient ethnic hatreds among Serbs, Croats and Muslims [Bosniaks]. That was a fateful misreading. The war was a preventable humanitarian catastrophe that was compounded by the stance of Western governments.

Responsibility lay overwhelmingly with the Bosnian Serbs. Their leaders, Radovan Karadzic and Ratko Mladic, sought to carve out an ethnically pure territory in a deranged, racist scheme for a “Greater Serbia”. Their target was the legitimate government of a multi-ethnic state. Their Svengali was a thuggish bureaucrat and ballot-rigger, Slobodan Milosevic.

The crimes of which Karadzic and Mladic now stand accused at The Hague are a catalogue of barbarism: mass murder, ethnic expulsion and rape. These include the siege of Sarajevo, which killed more than 10,000, and the genocide of 8,000 Muslim men and boys at Srebrenica.

None of this ought to have surprised Western policymakers, who maintained an arms embargo that froze in place the military superiority of Serb forces. Some brave journalists had uncovered appalling depredations early in the conflict. The Guardian’s Ed Vulliamy and ITN ‘s Penny Marshall and Ian Williams exposed inhuman conditions at the Serb-run concentration camp at Trnopolje in northern Bosnia. For their pains, they were accused of fabricating their evidence.

Hence the libel trial, at the High Court in 2000. ITN successfully sued LM, a small magazine. A roster of media figures came to LM’s aid, claiming a threat to free speech. Simpson was one. But in a review this week of Vulliamy’s fine new book, The War is Dead: Long Live the War, he wrote: “Vulliamy’s account of what happened in the camp is completely unanswerable.”

You can say that again. Yet while LM went out of business under the costs of its calumnious lies, several of its staff have since attained media prominence. Mick Hume, its editor, was for some years a Times columnist.

During the war, prominent Jews did their best to urge a change in Western policy. In a speech at the Holocaust Museum in Washington, Elie Wiesel turned to President Clinton and implored him to protect Bosnian civilians. After the revelation of the Serb camps, three American Jewish groups lobbied for “every necessary step, including the use of force” to stop the atrocities. It was not their fault that their words went unheeded.

Jews have a particular interest in helping to ensure that the human costs of what followed are accurately recounted. The facts of the genocidal assault on Bosnia’s Muslims are so horrific that a cottage industry of denial has since grown up. You will find websites claiming that the number of victims of the Srebrenica massacre has been exaggerated, and that those who died were killed in combat. This material is not just the equivalent of Holocaust denial, but the same fraudulent argument. It should be recognised and named for what it is: genocide denial.

Vulliamy cites two far-left polemicists; Edward Herman and David Peterson. Their contemptible volume, The Politics of Genocide, claims that Western media swallow a propaganda line about Srebrenica and Rwanda. It has a foreword by Noam Chomsky and an endorsement by John Pilger.

Such arguments have an echo on the nativist Right, including some who insinuate themselves as friends of Israel. The Jerusalem Post published a piece in February by one Srdja Trifkovic claiming that US recognition of Kosovo was an advance for jihadism. It did not mention that Trifkovic has described Srebrenica as “a myth based on a lie”, the number of whose victims “remain[s] unknown and misrepresented”.

To paraphrase the late Christopher Hitchens: it’s impossible to eat enough in order to vomit enough on reading such material. The Muslim populations of Bosnia and Kosovo bear as much relation to al-Qaeda as the Archbishop of Canterbury does to the snake-handling sects of Appalachia. Milosevic’s victims should be remembered. The truth about their fate should be defended.

Oliver Kamm is a leader writer for The Times

SAOPĆENJE ZA MEDIJE:

Udruženje “Mi se Sjećamo Genocida u Bosni” najoštrije osudjuje pokušaj ubistva naše sestre Merime od strane Danijela Anđelića. Merima je već duže vremena zlostavljanja u ovom etnički mješovitom braku (on je Hrvat, a ona Bošnjakinja). Ovaj nasilnik je čak prijetio i djetetu. Pozivamo sud da zaštiti Merimu i odobri razvod kako bi njena sigurnost bila garantovana, a naše muslimansko-Bošnjačko djete spašeno od zločinačke katoličko-Hrvatske asimilacije. 

Napominjemo da je naše udruženje uvijek bilo i nadalje ostaje:

PROTIV mješovitih brakova, jer vode asimilaciji budućih pokoljenja iz tih brakova u druge etničke grupe, a BiH NEMOŽE OPSTATI bez Bošnjaka. Što se tiče Srba i Hrvata, BiH bi davno bila “Velika Srbija” i “Velika Hrvatska.”

Merima Anđelić – pretučena i nožem izbodena.

Dnevni Avaz — Danijel Anđelić (27) sredinom mjeseca nožem je napao suprugu Merimu (28) kojoj je zadao 15 uboda nožem po tijelu. Na sreću, Merima se oporavila, a Danijel je nakon kraćeg bijega pronađen i pritvoren u Orašju.

Merima Anđelić

Žrtva porodičnog nasilja, nakon izlaska iz bolnice, odlučila je progovoriti za “Dnevni avaz” o detaljima ovog zamalo kobnog zločina.

Prsti paralizirani

- S obzirom na to da mi dijete zbog zdravstvenih problema mora češće jesti, tog dana sam ranije ustala da ga nahranim. Odjednom me napao bez povoda. Držao je nož u ruci i ubadao me po tijelu. Živjeli smo u istom dvorištu s mojom majkom, koju sam pozvala i ona je svojim dolaskom spasila i mene i dijete – kaže Merima.

Prema njenim riječima, bilo joj je teško kada ju je povrijeđenu suprug uhvatio za kosu i kazao: “Merima, vidi koliko krvariš, zašto ne umreš”.

- Više od rana po cijelom tijelu zaboljelo me kada mi je kazao da se ne plašim da će sa mnom ići i dijete. Kazao je da je u garaži za sebe pripremio štrik, međutim, lagao je. Policija nije pronašla štrik. Traume ću imati dok sam živa. Idem na savjetovanje kod psihologa, od stresa mi je povišen šećer, prsti desne ruke su mi skoro paralizirani, otežano dišem i otežano se krećem. Najgore od svega mi je što mi se slike napada stalno vraćaju – kaže Merima dok nam pokazuje brojne rane po tijelu.

Ona je s Danijelom u braku godinu i po i od početka zajedničkog života nisu im baš cvjetale ruže.

Trpjela uvrede

- On je iz Kaknja, a tokom rata je s majkom i bratom izbjegao u Hercegovinu, gdje su i ostali da žive. On je katolik i njegovi me nikada nisu prihvatili zato što sam Bošnjakinja. Trpjela sam razne uvrede. Kada bi se začuo ezan, bila sam izložena verbalnom maltretiranju od njegovih – kazala nam je Merima.

Kako je rekla, to više nije mogla izdržati te da joj je njena majka poslala novac da se vrati kući.

- Kada sam pošla u Brčko, on me zaustavio i fizički nasrnuo na mene, ali ovaj napad na moj i život mog djeteta, koje je, nasreću, ostalo nepovrijeđeno, bio je previše. Zbog toga sam odmah nakon završenog bolničkog liječenja pokrenula brakorazvodnu parnicu jer ne mogu prijeći preko ovoga – kaže Merima.

Majka se preudala

Od više komšija “Dnevnom avazu” potvrđeno je da je Merima bila nevjerna Danijelu, pa da se zbog toga on odlučio na ovaj čin. Međutim, Merima to odlučno odbacije i kaže da je to iz komšija “zloba” progovorila.

- Nakon smrti moga oca majka se preudala za njegovog prijatelja i zbog toga su nas drugačije gledali. Uvijek su govorili kakva majka takva kćerka – objašnjava Merima.

(Text provided by our friends at the Helsinki Committee for Human Rights in Serbia)

David L. Phillips, former executive director of the Holocaust survivor’s Elie Wiesel Foundation, was an adviser to Bosnia and Herzegovina in 1992-94. He is currently Director of the Program on Conflict Prevention and Peacebuilding at American University.

Radovan Karadzic threatened to kill me:
“One night you’ll wake up to feel cold steel on your throat,” he warned. “I’ll slit your throat and kill your children too.”

LOOKING EVIL IN THE EYE
By David L. Phillips

It was August 18, 1992. We were at the Victoria Conference Center in London where world leaders had gathered to address the emergency in Bosnia-Herzegovina. I was attending as a member of the Bosnian delegation. Volunteering to assist was consistent with my work in the United States where I was serving at the time as president of the Congressional Human Rights Foundation.

My involvement started when Foreign Minister Haris Silajdzic called me at my Georgetown office in February of 1992. Silajdzic was ringing from a phone booth in the Mayflower Hotel. He was visiting Washington, D.C. to warn of imminent attacks by Belgrade-backed Serbs against Bosnia. According to Silajdzic, “Milosevic’s project was to create a ‘Greater Serbia’ from the ashes of former Yugoslavia.” He warned prophetically that Milosevic’s “virus of ethnic nationalism would destroy Bosnia’s tradition of multiethnic tolerance and interreligious understanding.”

Silajdzic was correct. In the Spring, Milosevic’s lieutenants Radovan Karadzic and Ratko Mladic unleashed the worst violence in Europe since World War II. By the time the Geneva-based UN Human Rights Commission met in June 1992, tens of thousands had been killed and hundreds of thousands driven from their homes. Karadzic coined the term “ethnic cleansing” as the brand for his brutality. The international community expressed concern, appointed a special rapporteur to investigate, and agreed to meet again. The London Conference (August 17, 18) was co-chaired by UN Secretary General Boutros Ghali and Britain’s Prime Minister John Major on behalf of the European Union. More than 50 heads of state gathered to “take action” against the slaughter of civilians in Bosnia.

The first day of the London Conference, August 17, was filled with speeches and bilateral consultations in caucus rooms adjoining the main hall. Mid-day on the 18th, the international community revealed its plan. President President Alija Izetbegovic, Siljadzic, Mohammed Sacirbey and I met John Major and Acting US Secretary of State Lawrence Eagleburger. Eagleburger started the meeting by talking about the “special relationship” between the United States and the United Kingdom. He laid out a plan to sanction Serbia, end the shelling of Sarajevo by sequestering artillery, and provide emergency relief to civilians displaced by the conflict. The U.S. would lead an effort to authorize robust deterrence in the UN Security Council while the EU would focus on humanitarian assistance and reconstruction. No military intervention was envisioned.

Silajdzic protested vehemently. “These are just words,” he bemoaned. “We have no guarantees. My people are being slaughtered every day.” John Major leaned forward summoning earnestness, “You have my word of honor. If the shelling of Sarajevo does not stop within 30 days, the Royal Air Force will be overhead.”

I went down to the coffee bar at the Victoria Conference Center. The plenary was on-break and the room was full of people. I stopped to chat with Ibrahim Rugova, the President of Kosova who, like the Bosnian Serb delegation, was attending the conference but, as a non-member state, was excluded from the official proceedings. I approached the bar and found myself shoulder to shoulder with Karadzic. I was stunned to find myself rubbing elbows with Europe’s most wanted criminal. I do not know what possessed me but I turned to him and asked, “Are you Dr. Radovan Karadzic?” “I am,” he replied. I introduced myself and responded, “It is my understanding that you are responsible for leading the worst genocide in Europe since the Nazis. If you are behind this ethnic cleaning, then you should stand trial before an international tribunal and spend the rest of your life in prison.”

Karadzic could not believe his ears. No one dared speak to him like this. “Who are you?” he stammered. “What gives you the right.” That’s when he threatened to kill me and my family.

“One night you’ll wake up to feel cold steel on your throat,” he warned. “I’ll slit your throat and kill your children too.”

I was terrified. I knew Karadzic and his henchmen relied on fear to intimidate adversaries. If I revealed my abject terror, I would be truly vulnerable. I summoned my inner calm and looking Karadzic directly in the eye, gave him a broad smile and said, “You know Radovan there is nothing you can do to hurt me, and if you tried you would only hurt yourself.” My response at first bewildered and then enraged Karadzic even more. He started cursing me in Serbian. A fat smelly henchman stinking of body odor and alcohol came over and pushed me against the wall. I just walked away. A hundred people had seen the encounter, which I reported to Scotland Yard.

Moments later, I was called by Silajdzic to a meeting with Boutros Ghali and Cyrus Vance. They reviewed the international community’s commitment to Bosnia. Boutros Ghali leaned forward and looking deep into Izetbegovic’s eyes said, “Mr. President, this is your best and last chance for peace. What is your decision?” “There is no timetable — no guarantee,” Izetbegovic stammered. His daughter was weeping in the corner of the room. Bosnia’s future lay in the balance.

I asked the diplomats to leave protesting that the Bosnian delegation needed time to discuss their offer. Ten minutes later, Boutros Ghali returned. I put my foot in the door and barred his entry. “We need more time,” I admonished.

Silajdzic opposed the deal. He did not trust cynical European leaders to enforce the accord. I argued that rejecting the offer risked causing the world to walk away and abandon Bosnia to Karadzic and his killers. When Boutos-Ghali and Vance finally returned, nobody knew what Izetbegovic would do. “What is your decision, Mr. President?” The minute of silence felt like an eternity. Finally Izetbegovic whispered, “I accept.”

The deal became known as the Vance-Owen Plan. When it was announced, I saw Milosvic’s delight. He went to the coffee bar to tell Karadzic and slapped his back. The Serbs had prevented a robust response from the international community. Hiding behind Vance-Owen, the international community dithered while Karadzic and Ratko Mladic maintained their campaign of terror for the next three years. Without the stalwart leadership of Izetbegovia and Siladzic, Bosnia would have simply disappeared. Encountering Karadzic intensified my empathy with Bosnia’s victims. At the London Conference, I learned what it meant to live with fear and look evil in the eye.

Just as justice is due Karadzic, the world owes Bosnia. Bosnia’s leaders embrace the recent initiative to break down official ethnic divisions and strengthen human rights, the country deserves a fast-track to membership in the European Union. It has been easy to blame local politicians for Bosnia’s lingering problems when, in fact, the West has failed to hold war criminals and their protectors accountable while making empty promises of rewards for conciliation.

David L. Phillips

Dejvid Filips (David Phillips) je bivši direktor jevrejske fondacije preživjelih Holokausta, “Elie Wiesel Foundation for Humanity,” i sadašnji direktor Instituta za izgradnju mira i studije ljudskih prava (Peace building and study of human rights) na Kolumbija univerzitetu u Njujorku.

“Tada sam rekao [Karadžiću] da imam saznanja o tome da je on odgovoran za najveći genocid koji se dogodio u Evropi od Drugog svjetskog rata. I da zbog toga treba ići pred Međunarodni sud…” Karadžić je na to odgovorio ”Jednom ćete usred noći probuditi hladno sječivo ispod tvog grkljana i ja ću ti prerezati vrat, kao i vratove tvoje familije”.

Blizak administraciji bivšeg predsjednika SAD-a Bila Klintona (Bill Clinton), svojevremeno je bio prvi američki savjetnik predsjednika Alije Izetbegovića. Autor je više knjiga o “balkanskim pitanjima”, uključujući i dešavanja u BiH. Živi učesnik zbivanja vezanih uz BiH prije i poslije Dejtona, Filips je još 1992., prije formiranja Haškog suda, predvidio da bi Radovan Karadžić mogao biti osuđen na doživotni zatvor zbog genocida, o čemu ekskluzivno govori u intervjuu za “Dnevni avaz”.

Miloševićev projekt

Ovog mjeseca objavio je knjigu posvećenu američkim intervencijama, s fokusom na diplomatsku historiju i iskustva s Kosova. Veoma je kritičan prema Srbiji, koju vidi kao glavnog kočničara u regionu, zbog čega, kako kaže, upravo BiH plaća najveću cijenu.

Prije 20 godina, u avgustu 1992., na Londonskoj konferenciji ste se susreli s Karadžićem i u lice mu rekli da mu zbog zločina u Bosni predviđate doživotnu robiju. Kako se to dogodilo?

- Sa zadovoljstvom ću podijeliti taj dio lične historije s Vama. Učestvovao sam, dakle, na Londonskoj konferenciji kao pro bono politički savjetnik bosanske delegacije. Tokom pauze za kafu, poslije podne, drugog dana konferencije, slučajno sam se našao rame uz rame s Radovanom Karadžićem. Kad sam ga vidio, predstavio sam se, rekavši ko sam, i upitao ga je li on dr. Karadžić. On je potvrdio: “Da, ja sam.”

Tada sam rekao da imam saznanja o tome da je on odgovoran za najveći genocid koji se dogodio u Evropi od Drugog svjetskog rata. I da zbog toga treba ići pred Međunarodni sud i da bi nakon toga, ako ga tamo proglase krivim, trebao provesti ostatak svog života u zatvoru. Bio je šokiran. Želio je saznati ko sam ja. I zatim mi je rekao: “Niko ne govori sa mnom na taj način”. Kazao mi je da bih trebao platiti cijenu za to. Njegove tačne riječi su bile: “Jednom ćete usred noći probuditi hladno sječivo ispod tvog grkljana i ja ću ti prerezati vrat, kao i vratove tvoje familije”.

Nepotrebno je reći da sam bio prestravljen. Ali, već sam znao za tu taktiku baziranu na strahu. Zato sam ga pogledao pravo u oči i rekao: “Dr. Karadžiću, ne postoji ništa što biste mi mogli učiniti nažao”. Kad je vidio da se nisam predao strahu, pokupio se i otišao. Jedan od njegovih pratioca došao je do mene i pokušao je da me mišicama natjera uza zid. Oficiri Scotland Yarda (Britanska sigurnosna služba, op. a.), koji su bili tu prisutni, intervenirali su u moje ime.

Ako Karadžiću ipak ne presude onako kako ste predvidjeli, da kraj života dočeka iza rešetaka, hoćete li na kraju biti razočarani?

- Pravda treba biti ispunjena. On i oni koji su ga podržavali zaslužuju kaznu.

Kada danas gledate suđenje Karadžiću i Mladiću u Haškom tribunalu, jeste li uopće zadovoljni kako se taj proces vodi? Šta mislite i šta osjećate dok čekate sudsku presudu koja se nekad čini tako dalekom i nedovoljnom za žrtve?

- Najvažnije je da se ta “gospoda” našla na sudu i da im se u Hagu sudi za genocid. Kao lideri oni su odgovorni za grozne zločine. Ali, ono što nikako ne smijemo zaboraviti je da oni nisu jedini odgovorni. Ne zaboravimo da su njihove akcije blagoslovene od mnogo šireg kruga ljudi koji su ili sami počinili zločine ili su kroz saučesništvo isto tako krivi.

Zato želim reći da jedini način da Srbija postane normalna zemlja leži u suočavanju licem u lice s činjenicom da se toliko mnogo njenih ljudi okrenulo na drugu stranu ili podržalo krivična djela. Naravno, ne može svaki Srbin biti odgovoran za ono što je učinilo rukovodstvo, ali sve dok se Srbija u cjelini ne suoči sa svojom prošlošću, prepozna i prihvati krivicu i odgovornost, ona neće postati normalna zemlja koja je potpuno integrirana u Evropu.

Ne čini li Vam se da je to sasvim daleko, jer Srbija je dobila za predsjednika Tomislava Nikolića, koji je već u prvih nekoliko dana nakon dolaska na vlast negirao genocid u Srebrenici, prozivao Vukovar kao “srpski grad”, negirao postojanje crnogorske nacije…?

- Čak je i danas u Srbiji još živ Miloševićev projekt. A on je utemeljen na podjeli i etničkom separatizmu. Baziran je i na etničkoj mržni. I evo pogledajte, iako je Milošević mrtav, virus etničkog nasilja koji je on izbacio još je živ i opstaje iako svi znamo da ne bi trebalo biti mjesta nikakvom virulentnom nacionalizmu u Evropi, u civiliziranom svijetu ili u samoj Srbiji.

Je li Vi to kažete da je Nikolić dobio na izborima jer je Srbija još inficirana tim “Miloševićevim virusom”?

- Pogledajte, Nikolić je samodeklarirani četnik. To u ogromnom volumenu govori o njegovom karakteru. A Tadić i Nikolić trebaju biti cijenjeni po onome što oni rade, a ne samo po onome što kažu. Zapravo, u riječima i djelima među njima ima malo razlike. Doduše, Tadić može biti više naočit. On (Tadić, op. a.) može nositi “fancy” (moderna) evropska odijela i imati evropsku frizuru, ali njegove akcije sugeriraju da su on i Nikolić od iste tkanine. To je ono isto sukno koje veže Srbiju za prošlost i sprečava je da krene naprijed kao dio Evrope.

Ponekad se čini da Srbija drži BiH kao posljednjeg balkanskog taoca te politike, a tu mislim i na taktiku kojom se Bosna sprečava da prizna nezavisnost Kosova. Šta Vi mislite o tome?

- Pa to je taj Miloševićev projekt koji je zamišljen da etablira veliku Srbiju na svim teritorijima gdje Srbi žive. Taj projekt se još implementira. Uostalom, dokaz tome je pristup koji ima Republika Srpska u BiH, kao i kroz srpsku okupaciju dijela sjevernog Kosova, sjeverno od rijeke Ibar u Mitrovici. Dakle, sve dok Srbija ne prizna svoje susjede i posveti se zaista dobrim komšijskim odnosima, Srbija sama neće krenuti naprijed.

Govorite o Kosovu kad spominjete ta priznanja?

- Govorim o općem pristupu Srbije prema zapadnom Balkanu i specifično prema Kosovu, gdje Srbija nastavlja igrati konfrontirajuću i ulogu djelioca. Ona traži načina kako da podijeli Kosovo i apsorbira dio njenog teritorija.

Otpadnički entitet

Ipak, Beograd ima prilično “evropsku retoriku” koja se u Evropi dobro prima. No, ponekad se dosta čini da se dio Bosne drži na “nišanu” radi priželjkivane kompenzacije oko Kosova. Do kada će trajati ta skrivena agenda i hoće li ikad nestati s regionalnog političkog radara?

- To nije skrivena agenda. Beograd otvoreno potiče nasilje. Evo, dogodio se taj grozni rat i Bosna se uspjela očuvati kao multietnička i multikulturalna država. Ali, sve dok RS nije potpuno integrirana u Bosnu i Hercegovinu, projekt koji je doveo do tog rata ostaje. Iako je, valja to opet naglasiti, toliko mnogo ljudi poginulo da se očuva teritorijalni integritet i suverenitet BiH.

A kako komentirate da će Dodik slijediti Srbiju, koja je obećala Putinu da nikad neće pristupiti u NATO, iako mnogi u BiH upravo u članstvu u toj vojnoj alijansi vide neku sigurnost za Bosnu?

- Kao što znate, NATO Akcijski plan (Membership Action Plan – MAP) je zbir jasnih uputstava do tog članstva. No, budimo sasvim načisto, Dodikova politika u vezi s tim krši atlantske principe i u krajnjoj će liniji ometati daljnju euroatlansku integraciju i Srbije.

Kako komentirate to da američki ili turski ambasador ode Dodiku na razgovor u Banju Luku, gdje dijalog vode ispod svojih nacionalnih i zastave RS, umjesto one koja pripada državi BiH? Zar to nije igranje na kartu Dodikovog separatizma?

- Ne znam detalje o sastancima koje spominjete. Naravno, reći ću prvo kako vjerujem da je dijalog važan i neophodan. Ali, optika takvih sastanaka ispod zastave otpadničkog entiteta nije pogodna za širi cilj promocije integracije RS u Bosnu i Hercegovinu, gdje ona pripada.

Govoreći o “Miloševićevom virusu”, Amerikanci su o tome bili upozoreni od Bošnjaka još na Londonskoj konferenciji, dakle prije 20 godina, da on može preživjeti mnoge mirovne napore. To se pokazalo tačnim nakon Dejtona i nakon haških presuda za genocid. Ko onda treba da žali što ta upozorenja nisu ozbiljno prihvaćena? Evo i Vi kažete da Srbija nastavlja po svome…

- Trebali bi žaliti svi. Taj virus zbog svega toga nije samo preživio na zapadnom Balkanu već i u zapadnoj Evropi. Šovinistički stavovi egzistiraju u mnogim zemljama, uključujući i neke članice EU. Ne zaustavljajući taj virus u Bosni, Zapad je dozvolio da to postane zarazno. Sada su zemlje zapadne Evrope zbog toga rizično područje. Kriza eurozone samo uvećava taj problem. Pogledajte šta se dogodilo u Grčkoj s rađanjem nacističke partije Zlatna zora, koja veliča Arkana.

Kad smo već kod bosanskih grešaka, je li možda Alija Izetbegović trebao dodati još bosanskih uvjeta da bi se prihvatio dejtonski plan 1995.? Kako na to gledate s ove distance?

- U ono vrijeme Dejtonski mirovni ugovor bio je najbolji mogući “deal” (posao, op. a.). Osim što je okončao rat, bio je i diplomatski uspjeh. Sjedinjene Države su poslije dejtonskih pregovora ipak trebale nastaviti s proaktivnom ulogom i već tada pogurati politički status Kosova i odmah slijediti s novom konferencijom o BiH, da se Dejtonski sporazum nadgradi i da se dovede u liniju s evoluirajućim uvjetima.

Govorite o “Dejtonu 2″?

- Da, možete koristiti taj termin “Dejton 2″. U svakom slučaju, to što se Bosni dozvolilo da ide brže kao podijeljena zemlja s nacionalističkom politikom koja je odigrala toksičnu ulogu dovelo je do toga da se tokom vremena dejtonski principi teže implementiraju.

S obzirom na to da se “Dejton 2″ gotovo sigurno neće dogoditi, šta još preostaje Bosni da bi izašla iz začaranog kruga?

- Najkraće rečeno, Bosna jednostavno mora biti potpuno integrirana u Evropu. Sve to mora biti utemeljeno na principu da svi građani BiH imaju zajednički interes, zajedničku budućnost, posvećenost demokratskim principima. I da svi imaju zajedničku želju za mirom i prosperitetom!

Ruski pristup

Ipak, je li trebalo prihvatiti neki drugi mirovni plan, Vens-Ovenov (Owen) ili Kutiljerov (Cutilliero) plan umjesto Dejtonskog?

- Zlatni standard dobrog plana za podjelu vlasti i osiguranje prava manjina je Ahtisarijev (Ahtisarri) plan za Kosovo, a on je izgrađen na temelju Dejtonskog mirovnog sporazuma. Oba ugovora predstavljaju diplomatske inovacije i značajne korake naprijed prema državotvornosti. Problem je, ipak, u njihovoj implementaciji i monitoringu međunarodne zajednice, kako bi potpisnici činili ono što su se obavezali prilikom potpisivanja.

Kako vidite izbor Vuka Jeremića za predsjednika Generalne skupštine UN-a?

- Začuđujuće je da je srbijanski diplomata predsjednik Generalne skupštine UN-a kad Srbija nastavlja imati sramotni registar antagonizama prema svojim susjedima, kao i pokazano nepoštivanje međunarodnog prava.

Kako vidite ulogu Rusije u dijelu BiH, a pogotovo u Srbiji, kao i u vezi s izborom Jeremića, kojeg čak i beogradski mediji nazivaju “ruskim čovjekom” u UN-u?

- Valja, možda, prvo podsjetiti da je ruski pristup u osiguravanju političke i materijalne podrške kriminalnim režimima konzistentan već mnogo godina. Evo, Moskva nastavlja podržavati Asada u Siriji, a on je kriv za ratne zločine i učinio je strašnu nepravdu protiv sirijskog naroda. Valja o tome dobro razmisliti.

John Major je lagao

Bošnjacima se brutalno lagalo da će ih neko spasiti “iz zraka”? I Vi ste o tome govorili.

- Da. Sjedio sam u istoj sobi kada su (u ljeto 1992., op. a.) vršilac dužnosti američkog državnog sekretara Igelberger (Larry Eagleburger) i britanski premjer Mejdžor (John Major) razgovarali s Alijom Izetbegovićem i Harisom Silajdžićem. Pričali su tada o američko-britanskoj saradnji “van presedana” kako bi se zaustavili napadi na Sarajevo.

Izetbegović je tada tražio garancije da će to biti tako i Mejdžor mu je doslovce rekao: “Imate moju časnu riječ da će, ukoliko bombardiranje Sarajeva ne prestane za 30 dana, avioni Kraljevskog ratnog zrakoplovstva biti nad (njihovom, op. a.) glavom”.

Ali, opsada Sarajeva je nastavljena i postala je duža nego opsada Staljingrada te odnijela 11.541 život.

- U retrospektivi, Londonska konferencija bila je pokušaj da se pitanje Bosne pomete ispod ćilima i pobjegne s naslovnih strana svjetskih medija. Mejdžor je, jednostavno, lagao kako bi dobio ono što je tražio. Ta je konferencija govorila o simptomima konflikta umjesto o uzrocima.

Postoji rizik da se konflikt obnovi

Zašto su, prema Vašem mišljenju, u Vašingtonu Bosna, pa i Balkan, sada ponovo odgurnuti s liste prioriteta, iako je potpredsjednik Bajden (Joe Biden) nagovještavao nešto sasvim drugačije u maju 2009. godine?

- Radi se o postepenim koracima kako bi se stvorili uvjeti za napredak. Činjenica je da s odsustvom jakog američkog vodstva problemi jednostavno ne dozrijevaju za rješenje. Sjedinjene Države ne trebaju tu primjenjivati pravilo da povlače konce iza scene. Ne smijemo žrtvovati principe za stabilnost. Ukoliko se Balkanu ne posvetimo u proaktivnoj formi, postoji rizik da se konflikt obnovi.

Kosovski ključ za Balkan

Poslije svih ovih godina lutanja i eksperimentiranja koji bi to onda bio korak u pravom smjeru međunarodne zajednice prema Balkanu?

- Sve zemlje EU trebaju priznati Kosovo kao nezavisnu državu i potom poslati jasnu poruku Beogradu da njihova politika podjela neće biti prihvaćena. Bosna, naravno, treba priznati Kosovo, jer ono ima historijsko, kulturno i političko pravo na svoju nezavisnost.

Kako će to pomoći BiH?

- Bosna je propatila da bi održala principe pravde i poštenja. Treba ostati odan ovim principima. I zapamtite da je lažni izbor vjerovati da priznanje Kosova prašta ili sankcionira izdvajanje Republike Srpske iz Bosne i Hercegovine.

Knjiga o Kosovu

Recite nam nešto o svojoj novoj knjizi? Zašto ste izabrali temu o Kosovu?

- Knjiga se zove “Oslobađanje Kosova…” (“Liberating Kosovo: Coercive Diplomacy and US Intervention”). Uređena je na Harvardu (Harvard’s Kennedy School), a štampao ju je MIT Press. Knjiga je “revolucionarna” u tome što je u njeno “e-izdanje” ugrađeno sat i po interaktivnog videoprograma. Napisao sam je zato što mislim da su SAD sila dobra i što mislim da Kosovo nije posljednji put u kojem će se Amerika konfrontirati s genocidnim režimima kako bi odbranila nebranjene žrtve. Postoje važne lekcije koje se trebaju naučiti iz kosovskog iskustva o tome zašto i s kim SAD trebaju intervenirati da bi se spriječio genocid.

Knjiga ne nudi samo diplomatsku historiju događaja na Kosovu koji su doveli do NATO akcije i onda koordinirane deklaracije o nezavisnosti. Knjiga isto tako sugerira kriterije za intervenciju i odražava da postoji odgovornost koja proizlazi iz te intervencije. Nadam se da će njene stranice biti instruktivne kada se SAD konfrontiraju s drugim humanitarnim hitnim slučajevima koji zahtijevaju moralni odgovor.

Mrtva ovca kao poruka porodicama žrtava.

Svakodnevno iskopavanje lokaliteta bilo obilježeno provokacijama pojedinaca koji su iz otvorenih vozila dobacivali: “Ima li živih?”

Dnevni Avaz — Na lokaciji u Krupcu za koju se sumnja da je masovna grobnica s tijelima 46 Hadžićana ubijenih u maju 1992. godine, porodice žrtava zatekle su stravičan prizor.

Svega dvadesetak metara od mjesta gdje traže kosti svojih najmilijih zetekli su uginulu ovcu zamotanu u najlon.

Nepodnošljiv smrad

S tog mjesta jučer se širio nepodnošljiv smrad zbog visokih temperatura. To, međutim, nije sve. Svakodnevno iskopavanje lokaliteta bilo je obilježeno provokacijama pojedinaca koji su iz otvorenih vozila dobacivali: “Ima li živih?”, ili su izbacivali tri prsta.

Porodice žrtava jučer su bile uznemirene i najavom da se više neće kopati, jer na tom mjestu već sedam dana ništa nije pronađeno.

Mevlida Hadžihasanagić iz Udruženja nestalih iz Hadžića zatražila je od šefa Odjela za ratne zločine Okružnog tužilaštva Istočno Sarajevo Mirze Hukeljića odgovor zašto će potraga za tijelima njihovih najmilijih biti obustavljena.

- Mi čekamo 20 godina ovaj moment. Zar nije ovu državu i vlast sramota da se ovo dešava? Zar nam nije dosta tegobe i tuge? Ništa ne tražimo, samo te kosti da ih dostojanstveno sahranimo. Ovo je jadno i žalosno – poručila je Hadžihasanagić.

Kako kaže Hukeljić, u ponedjeljak će se sastati Kolegij direktora Instituta za nestale osobe BiH, na kojem će se razgovarati o novim informacijama kojima porodice raspolažu i ako one budu potvrđene, nastavit će se s kopanjem na širem lokalitetu Krupca.

Nove informacije

- Prvo, ne radi se o prekidu ekshumacije, već o kopanju. Još nismo naišli na ljudske ostatke. Riječ je o završetku naredbe Suda BiH na tačno određenom lokalitetu. Porodice žrtava imaju informaciju da bi se tijela mogla nalaziti na drugom lokalitetu, odnosno u neposrednoj blizini ove. Međutim, ne možemo dalje kopati, a da informacije ne budu provjerene i potvrđene – kaže Hukeljić.

Zahtjevi policajaca

Na iskopavanju u Krupcu jučer su bili i komunalni policajci iz Istočnog Sarajeva, koji su zahtijevali da teren koji je bager već sedam dana prekopavao bude vraćen u prvobitno stanje.

Komunalni policajci čak su slikali branik uz put kako bi se uvjerili da će on biti vraćen na pravo mjesto.

Početkom agresije na BiH ubijeno je više od 250 civila općine Hadžići

Dnevni Avaz — Polaganjem cvijeća na spomen-obilježja u Grivićima i Vrančićima, učenjem Jasina i Fatihe te brojnim kulturno-sportskim manifestacijama u Mjesnoj zajednici Grivići obilježena je 20. godišnjica pogibije pripadnika Teritorijalne odbrane s ovog područja.

S obzirom na to da se ovo mjesto nalazi pored Tehničko-remontnog zavoda, vojnog objekta, srpski agresor je prije 20 godina napao Griviće tako da su sve kuće do temelja porušene, a bošnjačko stanovništvo protjerano je ili ubijeno.

Naselje su branili hrabri pipadnici TO-a, kojih je samo na jučerašnji dan 1992. godine devet dalo život za odbranu Hadžića i BiH.

Predsjednik Jedinstvene organizacije boraca Hadžići Mirsad Telarević kazao je da je na početku agresije ubijeno više od 250 civila iz ove općine, a za 99 njih ni danas se ne zna gdje su im kosti.

- I pored toga, niko od rukovodstva takozvane srpske općine Hadžići nije odgovarao. S druge strane, u novembru prošle godine osmorica bivših čelnika Ratnog predsjedništva, po nalogu Tužilaštva BiH, uhapšena su iako u zatvoru Silos niko nije ubijen – rekao je, između ostalog, Telarević.

Logor smrti: Omarska. Photo credit: Medjunarodni krivicni sud za bivsu Jugoslaviju.

Dnevni Avaz — Koncentracioni logor Omarska kod Prijedora jedno je od najvećih stratišta Bošnjaka i Hrvata tokom agresije na BiH i najstrašniji koncentracioni logor na tlu Evrope od Aušvica (Auschwitz) i Dahaua (Dachau) iz Drugog svjetskog rata.

Ovo je ekskluzivno za “Dnevni avaz” izjavio poznati britanski novinar Ed Vulijami (Ed Vulliamy) komentirajući činjenicu da sadašnji vlasnik kompleksa rudnika koji se nalaze na tom mjestu Lakšmi Mital (Lakshmi Mittal), britanski milijarder i kralj čelika, iako je to obećao još 2004. godine, još nije dopustio gradnju spomenika ubijenim logorašima.

- Ovdje su ozbiljne stvari u pitanju. Nije ovo bilo koja zgrada. Ovo je važan dio bh. historije. U Omarskoj su ljudi, samo zato što nisu bili Srbi, masovno ubijani, mučeni, silovani i sakaćeni. Mital sada tvrdi da nikada nije obećao gradnju spomenika i da želi biti neutralan. U njegovom slučaju biti neutralan znači popustiti pod pritiscima lokalne srpske zajednice u Prijedoru – kazao je Vulijami.

A to je, prema Vulijamijevim riječima, ravno tome da neko, u Drugom svjetskom ratu, stane na stranu nacista i tvrdi da je neutralan.

- On nikada nije bio posvećen činjenici “memorijal pod svaku cijenu”. U čemu je problem da se na nekoliko kvadratnih metara prostora sagradi spomenik ljudima koji su tu mučki ubijeni. Ljudska vrsta gradi spomenike svojim mrtvima desetinama hiljada godina, to je ono što nam je u prirodi. Uskratiti nekome da se sjeća svojih mrtvih ne samo da je nepravedno nego je i primitivno – potcrtao je Vulijami.

Prema njegovim riječima, nekome ko nije detaljno upoznat s ovom problematikom izgleda nevjerovatno da jedna od najmoćnijih svjetskih korporacija, kakva je “Arcelor Mittal”, poklekne pod pritiscima jednog dijela lokalne zajednice u Prijedoru.

- Svi se pitamo kako je moguće da najmoćnija kompanija čelika na svijetu prima naredbe od gradonačelnika jednog tako malog grada. Bez uvrede, Prijedor je veoma lijep, ali je na političkoj skali beznačajan. Mi u Engleskoj imamo izreku “The tail is wagging the dog” (Rep maše psom, op. a.). Mali rep zvani Prijedor maše velikim psom koji se zove “Arcelor Mittal”, umjesto da bude obrnuto. Zašto se to događa? Reći ću vam zašto, zbog kapitala. Kapital je Mitalu važniji od patnje žrtava, jer ako neki nasilnik nasmrt tuče nekoga na ulici, a vi ništa ne poduzmete, niste neutralni. Saučesnik ste – naglašava Vulijami.

U Ambasadi Velike Britanije u BiH rekli su nam da je ovo veoma značajno pitanje za preživjele logoraše i njihove porodice i da se rješenje mora pronaći.

- Velika Britanija u potpunosti prepoznaje značaj ovog pitanja za preživjele logoraše i njihove porodice. Mi smo potakli “Arcelor Mittal” Prijedor i predstavnike lokalnih vlasti da iznađu rješenje za ovo osjetljivo pitanje – rekli su nam u Britanskoj ambasadi.

Iako je bilo dosta govora o tome da će Mital zabraniti obilježavanje dana zatvaranja logora Omarska, 6. avgusta, unutar postrojenja “Mittal rudnika” Prijedor, kao što su zabranili i obilježavanje Dana logoraša u maju ove godine, pod pritiskom javnosti ipak su odustali od te ideje.

- Mital će dopustiti obilježavanje dana zatvaranja Omarske 6. avgusta, a bivši logor bit će otvoren za posjete i 24. juna, od 8. do 19. jula i 19. avgusta. Što se spomen-obilježja tiče, projekt nije odbačen, ali se čeka konsenzus svih strana – kaže se u saopćenju “Arcelor Mittala”.

No, koje bi to strane trebale postići konsenzus, nije navedeno.

Milošević i Ćosić: U službi prikazivanja Srba kao oslobodilaca i junaka često su se, slaveći zločine, izmišljale pobjede

U ratu prvo gine istina, jer samo tako na njeno mjesto može doći propaganda, koja je agresoru na BiH služila da plasira informacije o Mladiću pod zidinama Carigrada, Arkanu, kojem su se, tobože, Bošnjaci u Bijeljini zahvaljivali što ih je pobio…

Dnevni Avaz (Avdo Huseinović) — Kada su 3. jula 1992. srpski vojnici iz Vogošće počinili masakr na trešnji u sarajevskom predgrađu Kobilja Glava i ubili sedam civila, među kojima i troje djece, rahmetli akademik Alija Isaković je napisao: “Na Kobiljoj Glavi, iz tenka Dobrice Ćosića je pucano na djecu koja su se popela na trešnju.”

Ova djeca su prvo ubijena u Beogradu, u Knez Mihailovoj ulici pri izradi “Memoranduma” Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU). A Ćosićev projekt je odavno, u cilju ostvarenja genocidnog plana velike Srbije, laž, kao jedno od najmoćnijih i najrazornijih oružja, stavio na prijesto.

Ostaju nekažnjeni

U ratu prvo gine istina, jer samo tako na njeno mjesto može doći propaganda. Nažalost, novinari i mediji koji su služili interesima Miloševićevog genocidnog režima najvjerovatnije će ostati nekažnjeni. I mnoge političke i druge javne ličnosti koje su svojim izjavama i riječima ubile mnoge nedužne zaboravljene su od sudskih institucija. Neki od zločinaca pravdali su se tokom sudskih procesa da su zločine počinili u afektu, poslije medijskih istupa određenih srpskih vojnih, političkih i kulturnih ličnosti.

Tako nahuškani srpski vojnici odlazili su u “oslobodilačke” operacije i činili genocid i masovne zločine nad Bošnjacima. U službi prikazivanja Srba kao oslobodilaca i junaka često su se, slaveći zločine, izmišljale pobjede, a porazi gurali pod tepih. Kako bi degradirali drugu stranu, a svoju prikazali kao mučeničku, srpski mediji i autoriteti su tokom agresije na RBiH nerijetko izmišljali vlastite žrtve, a za napade optuživali “muslimansku stranu”.

Donosimo samo manji pregled najmonstruoznijih izjava kreatora i izvršilaca genocida, kao i onih koji su bili agitatori tog projekta. Zasigurno, ovakvim izjavama okrvavili su ruke do lakata.

- A ako treba da se tučemo, bogami ćemo da se tučemo. Nadam se da neće biti toliko ludi da se s nama tuku. Jer, ako ne umijemo da radimo i privređujemo, bar ćemo znati dobro da se tučemo – izjavio je u predvečerje svojih krvavih pohoda Slobodan Milošević, u govoru predsjednicima “srpskih općina”, a prenio NIN u aprilu 1991.

- Ja vam kažem, kakva god Bosna bude, u srpskim krajevima i srpskom selu nijedan muslimanski temelj se neće zakopati, jer mi ćemo dati uputstvo Srbima da ne smiju prodati muslimanima zemlju. I svaki temelj koji se zakopa letjet će u vazduh. Nema šanse, naše teritorije su naše, nek’ budemo gladni, ali bit ćemo na njima – riječi su Radovana Karadžića iz oktobra 1991., tokom priprema za tzv. plebiscit srpskog naroda.
‘Muslimansko uvo’

Republički funkcioner i narodni poslanik u Skupštini Srbije Mihalj Kertes, jedan od najodanijih Miloševićevih saradnika, u nekoliko navrata u jesen 1991. govorio je da “ne smije biti muslimanskog uva, 50 kilometara u dubini BiH, lijevo od rijeke Drine.”

Nekažnjeni ratni zločinac, TV režiser i komandant zločinačkih “Belih orlova” Dragoslav Bokan u proljeće 1992., dok su zločinci pod njegovom komandom kod Bosanskog Broda strijeljali i bacali u Savu Bošnjake i Hrvate, izjavio je za TV Novi Sad:

- Žao mi je mladih ustaša dok ih vodim na strijeljanje. Inače, kad vidim svoje protivnike kako mrtvi padaju, javlja mi se osjećaj sreće.

Novinarka Kanala S sa Pala Rada Đokić u julu 1992. najavu za prilog o sarajevskom ratištu počela je najbrutalnijim lažima:

- Muslimanski ekstremisti dosjetili su se valjda najstravičnijeg načina mučenja na planeti. Protekle noći srpsku nejač živu su bacali u kaveze lavovima, u zoološkom vrtu Pionirska dolina, tvrdi srpska straža s Kromolja.

Sve je to potvrdio i Velibor Ostojić, ministar informiranja u vladi tzv. srpske republike kazavši:

- Ja to mogu apsolutno da garantujem. I stravična je ta slika da u zoološkom vrtu fanatici i krvoloci lavove hrane srpskom djecom.

Ilija Guzina, prvi čovjek Kanala S, u intervjuu za beogradsku “Dugu” 8. maja 1993., između ostalog, kazao je:

- U Prijedoru su samo u ovom vijeku bila dva ili tri genocida nad Srbima. Dobro, Srbi su sada vratili za sve i naplatili nad muslimanskim civilima.

Pokojni doktor Zoran Đinđić, kao predsjednik Izvršnog odbora Demokratske stranke (DS), 23. oktobra 1993. za “Nedjeljnu borbu” je izjavio:

- Ja sam za to da kažemo se u Bosni stvori nezavisna srpska država koja će poslije pet minuta proglasiti federaciju s Jugoslavijom.

Ratni zločinac Željko Ražnatović Arkan 1993. u intervjuu za “Daily Telegraph” lagao je ovako:

- Nije bilo zlodjela u Bijeljini. Muslimani su prvi počeli, a onda smo mi ušli u grad i pobili tu kopilad. Muslimanski i srpski narod su mi priredili dobrodošlicu, ja sam održao govor, a narod je počeo da viče: “Hvala ti, Arkane!”

U izjavi za “Borbu” 8. maja 1993. Ratko Mladić, krvnik koji je cijelu Bosnu prekrio masovnim grobnicama, komentirajući moguće NATO napade na Vojsku Republike Srpske, kazao je :

- Ako oni mene bombarduju, ja ću bombardovati London. Ko god interveniše ovdje bit će mu vraćeno, a prva na meti bit će Italija, ako avionima NATO dozvoli da koriste baze za bombardovanje Bosne.

Porcija krvi

Kragujevački list “Pogledi” u svom broju 152 krajem 1993. objavio je da je pjesnik i akademik Gojko Đogo tokom vožnje od Istočne Hercegovine prema Beogradu svom društvu pjevao:

- Oj, Fatima, đe su ti dimije? U četnika oko redenika.

Podržavajući Radovana Karadžića, njegov prijatelj, pjesnik Rajko Petrov Nogo, gostujući na TV “Politika” u Beogradu, 27. jula 1994. poručivao je:

- Zar se naš neprijatelj ne boji naše krvi nenamirene, mi moramo pokusati svoju porciju krvi.

Slikar Milić od Mačve, bodreći Srbe da nastave s genocidom u BiH, 12. oktobra 1994. u listu “Pravda” likovao je ovako:

- Dobro je što u ovom trenu imamo našu borbenu vojsku u Republici Srpskoj. Nju već vidim s Mladićem pod zidinama Carigrada.

Na 31. sjednici Skupštine RS 9. maja 1993. u Zvorniku ratni zločinac Radoslav Brđanin, predsjednik kriznog štaba autonomne regije Krajina, dva dana nakon rušenja džamije Ferhadije u Banjoj Luci rekao je:

- Molim vas, glavna je tema u Banjoj Luci 24 sata o džamiji, ja ne kažem da ih treba hvaliti što su srušene, ali nemojte toliko plakati, barem na našim sredstvima informisanja. Ja ću svima onima koji kukaju uvećati razglednicu u boji i neka je nose sa sobom.

Također, Brđanin je tih dana za lokalne banjalučke medije izjavio “kako u banjalučkoj regiji ima previše Bošnjaka i da taj broj treba smanjiti na dva do tri posto” te da u Banjoj Luci i okolini treba “ostaviti taman toliko Bošnjaka da Srbima ima ko praviti ćevape.”

- Srbi nemaju ratnih zločinaca – tvrdio je književnik Brana Crnčević u intervjuu na TV “Politika” u februaru 1994.

- Kad sam vidio kako se Sarajevo puši i gori, moram priznati, osjetio sam radost – bile su riječi slikara, pisca i novinara Dragoša Kalajića na promociji knjige “Svedok Sarajeva” 1. marta 1994. u Beogradu.

Biljana Plavšić o genetici

Možda jedna od najmonstruoznijih izjava izrečena je iz usta ratne zločinke Biljane Plavšić.

- Ja sam biolog, poznajem genetiku i pouzdano znam da su Srbi i muslimani genetski tako strukturirani da ne mogu da žive zajedno. Etničko čišćenje je prirodni fenomen i to nije ratni zločin. Danas ima 12 miliona Srba i ako ih šest miliona bude trebalo umrijeti na bojnom polju, ostat će ih još šest koji će uživati plodove borbe – izjavila je za beogradske medije Plavšićka.

Emir Suljagić, koordinator projekta “Glasaću za Srebrenicu”

Genocidna Tvorevina Republika Srpska finansira negiranje genocida kroz tkz. “Historijski Projekat Srebrenica” koji vodi mentalno poremećeni Stefan Karganović (poznatiji i kao Stephen Karganovich).

OSLOBODJENJE — U budžetu Republike Srpske za 2012. godinu iznosom od 300.000 maraka finansira se nevladina organizacija “Historijski projekat Srebrenica” sa sjedištem u Holandiji, koja za cilj ima negiranje genocida u Srebrenici.

Na internet stranici ove mračnjačke organizacije stoje gnusne laži poput ove: “Od 8.000 civilnih žrtava koje je navodno strijeljala vojska RS jedva za 10 posto postoje relevantni stručni nalazi koji to dokazuju. To na što se bošnjačka strana poziva kao dokaz ne bi prihvatila ni jedna ozbiljna kriminološka ili medicinska, a pogotovo sudska ekspertiza u civiliziranom svijetu”.

Jedna od aktivnosti u negiranju genocida koje sprovodi “Historijski projekat Srebrenica”, plaćena novcima poreznih obveznika Bosne i Hercegovine među kojima su i povratnici, žrtve genocida u Srebrenici jeste i predavanje koje će večeras u Beogradu održati Stefan Karganović, predsjednik organizacije “Historijski projekat Srebrenica”, o temi “Srebrenica: falsifikovanje istorije” u prostorijama Beogradskog kulturnog kluba.

Namjere režima Milorada Dodika, koji i sam negira genocid, prema mezarju u Potočarima najbolje dokazuje ova, direktna budžetska podrška projektu koji ima za cilj isključiti negiranje genocida.

Stoga, još jednom pozivamo sve građane Bosne i Hercegovine koji se slažu s nama da je negiranje genocida nedopustivo te da na politiku SNSD-a i Milorada Dodika odgovore još masovnijom registracijom u Srebrenici, saopćila je Građanska inicijativa “Glasaću za Srebrenicu”.

Obilježeno 20 godina od strašnog zločina koji se desio tijekom Genocida u Višegradu

Anadolija — U organizaciji udruženja „Žena žrtva rata“, u avliji srušene kuće Mehe i Derviše Aljić, u višegradskom naselju Bikavac, okupilo se nekoliko desetina članova porodica poginulih i njihovih prijatelja kako bi obilježili 20. godišnjicu od stravičnog zločina tadašnje vojske i policije Republike Srpske potpomognute srbijanskim i crnogorskim jedinicama, koji su zarobili, a potom zapalili 70 djece, žena, starih i iznemoglih osoba, samo zato što su bili Bošnjaci.

Ovom prilikom je prezentirana kolekcija fotografija žrtava ovog zločina, kao i slike zlikovaca koji su napravili lomaču, koju je haški sud okarakterisao kao „najstrašnije djelo i najveću pojedinačna povredu humanosti u ratu“.

Nakon proučene Fatihe i polaganja cvijeća na temelje srušene kuće, predsjednica Udruženja Bakira Hasečić je kazala da ovo mjesto zločina i genocida ne smije ostati zaboravljeno. Ona je, uime žrtava i uime istine o ovoj lomači pozvala „poštene višegradske Srbe koji znaju za istinu o kostima spaljenih Bošnjaka u ovoj kući“, da progovore.

Predsjedavajući Skupštine Općine Višegrad Bilal Memišević je napomenuo da je u ovoj lomači izgorjelo i nekoliko članova njegove porodice i poslao poruku da se ovakva zlodjela „ne smiju zaboravljati ukoliko se želi imati sigurna i duga budućnost“.

„U kući je izgorjelo sedamdesetak žena, djece i ljudi. Kompletna porodica moje supruge, otac, mati, nena, tetke, izgorjeli su ovdje“, kazao je Meho Aljić za agenciju “Anadolija”, dodajući da kosti spaljenih Bošnjaka nikada nisu pronađene, niti su pronađeni elementi zidova kuće, koji su zajedno sa kostima odvezeni na nepoznatu lokaciju.

Ni na obilježavanju 20. godišnjice lomače na Bikavcu nije bilo predstavnika vlasti i visokih funkcionera, no predsjedavajući Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović i premijer Federacije BiH Nermin Nikšić poslali su svoje izaslanike koji su porodicama žrtava prenijeli poruku “da se ovakvo nešto više nikada i nigdje ne ponovi“.

Obilježavanje 20. godišnjice žive lomače na Bikavcu je prošlo uz pojačane mjere sigurnosti i bez ikakvih incidenata, a po završetku programa okupljeni su otišli u višegradsku Carevu džamiju, gdje će se pred duše bosanskih šehida proučiti Jasin i dova.

Jedina preživjela žrtva žive lomače na Bikavcu, Zehra Turjačanin trenutno živi van BiH u koju nema hrabrosti da se vrati. Spaljeno lice i paralizirane ruke su svjedoci strave koju je preživjela.

Svjedoci ove lomače su na sudu svjedočili kako su srpski vojnici najprije strpali civile u kuću, potom kamenjem razbili prozore, a onda bacili granate u kuću. Mještane, od kojih su mnogi bili žene, djeca i starci, zapalili su na najsvirepiji način.

Jedan od svjedoka zločina, čiji identitet je zaštićen, rekao je tokom svjedočenja u Haškom tribunalu u procesu protiv optuženih: “Ljudi su izgorjeli živi u toj kući, svi su plakali; jednostavno ne mogu opisati što sam tada čuo“.

Slična tragedija i gnusan zločin se desio i 14. juna 1992. godine u višegradskoj Pionirskoj ulici, gdje je u kući Adema Omeragića također spaljeno više od 70 bošnjačkih žena, djece i staraca.

Najmlađa žrtva je bila beba starosti samo dva dana, a najstarija je imala 79 godina. Na mjestu izgorjele kuće u Pionirskoj ulici će, u organizaciji Islamske Zajednice Višegrad i udruženja „Žena žrtva rata“, biti sagrađeno spomen obilježje na stravično stratište višegradskih Bošnjaka.

Elie Wiesel

INTRO: In November 1992, concerned about the continuous reports about mass killing emanating from the former Yugoslavia, Elie Wiesel (b. 1928), survivor of the Holocaust/Shoah, Nobel Peace Prize recipient, and committed human rights activist, traveled to Belgrade, Sarajevo, Banja Luka, and the Manjaca concentration camp.

Upon his return to the United States, he urged U.S. Secretary of State Lawrence Eagleburger (b. 1930), serving in the administration of President George H. W. Bush (b. 1924), of the moral necessity of speaking out against the genocide that was occurring. Wiesel, however, was unsuccessful in his attempt to move the Bush administration (1988-1992) to action.

Eighteen months later, on April 22, 1993, at the opening of the U.S. Holocaust Memorial Museum in Washington, D.C., Wiesel further urged then President Clinton (b. 1946) on the necessity of addressing the Bosnian genocide. Against, Wiesel was unsuccessful.

Source: Excerpt from “Dictionary of Genocide, Volume Two: M-Z”; Samuel Totten, Paul R. Bartrop, Steven L. Jacobs; (Hardcover $199.95 (Volume I & II, Greenwood Press, 2008); page 471: “Elie Wiesel and the Bosnian Genocide”.

ELIE WIESEL:
BOSNIA WAS NOT AUSCHWITZ, BUT IT WAS GENOCIDE

Jennifer Lipman
The Jewish Chronicle

Holocaust survivor and human rights advocate Elie Wiesel has cautioned against comparing the Iranian threat to the atrocities carried out by the Nazis.

Mr Wiesel, 83, told Globes that it was “unacceptable and impossible to make comparisons with the Holocaust”.

The survivor, who was born in Romania and was a prisoner in Auschwitz and Buchenwald, said: “Iran is a danger, but to claim that it is creating a second Auschwitz? I compare nothing to the Holocaust.”

He added: “Only Auschwitz was Auschwitz. I went to Yugoslavia [see photos of Serb-run concentration camps in Bosnia: gallery #1, gallery #2, gallery #3, gallery #4] when reporters said that there was a Holocaust starting there. There was genocide, but not an Auschwitz. “When you make a comparison to the Holocaust it works both ways, and soon people will say what happened in Auschwitz was ‘only what happened in Bosnia.’”

His remarks came as both Israel’s president and prime minister expressed concern about Iranian nuclear ambitions during speeches at the official Yom Ha’Shoah service in Jerusalem.

Benjamin Netanyahu warned: “Those who dismiss the Iranian threat as a whim or an exaggeration haven’t learned a thing from the Holocaust.”

Related:
- Elie Wiesel: Pigheaded Karadzic Denied it All
- Simon Wiesenthal Lobbied on Behalf of Bosnian Muslims

Vojislav Šešelj

MKSJ — Pretresno veće II danas je, većinom glasova, osudilo Vojislava Šešelja zbog nepoštovanja Međunarodnog suda i izreklo mu kaznu od dve godine zatvora zbog toga što nije uklonio poverljive informacije sa svog vebsajta, suprotno nalozima veća.

Vojislavu Šešelju, lideru Srpske radikalne stranke, trenutno se pred Međunarodnim sudom sudi za ratne zločine počinjene, kako se tvrdi, u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Vojvodini, Srbija.

Pretresno veće II je 9. maja 2011. izdalo Nalog umesto optužnice kojim je započet postupak protiv Šešelja zbog nepoštovanja suda zbog toga što nije uklonio poverljive informacije sa svog vebsajta, suprotno nalozima veća. Javna verzija Naloga umesto optužnice objavljena je 24. maja 2011. Konačna operativna verzija optužnice izdata je na poverljivoj osnovi 29. marta 2012. dok je javna verzija izdata 5. aprila 2012.

Poverljive informacije koje je Šešelj objavio na svom vebsajtu uključuju četiri knjige čiji je optuženi autor i šest poverljivih podnesaka koje je on podneo u sklopu svog glavnog postupka i jednog prethodnog postupka zbog nepoštovanja suda. Ove knjige i podnesci otkrivaju poverljive informacije o većem broju zaštićenih svedoka koji su svedočili na njegovom glavnom suđenju pred Međunarodnim sudom po optužbama za ratne zločine.

Veće je zaključilo da je optuženi bio u poziciji da preduzme korake kako bi materijale o kojima se radi uklonio sa svog vebsajta. Šešelj, međutim, nije ispunio svoju obavezu da ukloni poverljivi materijal uprkos tome što je potvrdio da je primio naloge po kojima nije postupio. Veće je napomenulo, između ostalog, da je optuženi u vezi s jednom od knjiga eksplicitno izjavio da ne namerava da postupi po nalogu da je ukloni.

“Nepovinovanje nalozima ove vrste ozbiljno je krivično delo, koje ne samo da ometa sprovođenje pravde, već stvara opasnost da se podrije poverenje javnosti u Međunarodni sud, a samim tim i delotvorno vršenje pravosudne funkcije Međunarodnog suda, uključujući i sposobnost za izricanje delotvornih zaštitnih mera kada je to potrebno” rekao je predsedavajući sudija Stefan Trechsel.

Ovo je treće suđenje Vojislavu Šešelju zbog nepoštovanja suda. U prvom postupku koji se protiv njega vodio zbog nepoštovanja suda, koji je okončan 19. maja 2010, Šešelj je osuđen na 15 meseci zatvora zbog toga što je u knjizi čiji je autor obelodanio lične podatke zaštićenih svedoka. U drugom postupku zbog nepoštovanja suda, koji je okončan 31. oktobra 2011, Šešelj je osuđen na 18 meseci zatvora zbog obelodanjivanja poverljivih informacija o zaštićenim svedocima u knjizi čiji je autor. Obe ove knjige su predmet trećeg postupka zbog nepoštovanja suda.

Odmeravajući odgovarajuću kaznu Veće je uzelo u obzir Šešeljevo ponovno prkošenje autoritetu Međunarodnog suda kao otežavajući faktor. “Na repetitivnu prirodu njegovih postupaka ukazuje stalno odbijanje da se povinuje nalozima u kojima se od njega zahteva da ukloni poverljive materijale koje je obelodanjivao u brojnim prilikama tokom nekoliko godina. Takvo flagrantno kršenje nalogâ pretresnih većâ predstavlja direktni napad na pravosudna ovlašćenja Međunarodnog suda” zaključilo je Pretresno veće.

Međunarodni sud smatra bezbednost svedoka i integritet poverljivih materijala ključnim elementima vladavine prava. Nekoliko lica koja su pokušala da ometaju sudske postupke objavljujući poverljive informacije krivično je gonjeno.

Korićanske stijene – masakr nad 200 Bošnjaka i Hrvata.

Sarajevo (Tanjug) — Sud BiH osudio je Sašu Zečevića, Radoslava Kneževića i Marinka Ljepoju na po 23 godine zatvora zbog zločina na Korićanskim stijenama 1992. godine.

Bivši pripadnici interventnog voda prijedorske policije su, kako je utvrdio sud, tada streljali oko 200 muškaraca.

Petar Čivčić i Branko Topola su oslobođeni krivice da su učestvovali u zločinu na Korićanskim stijenama, 21. augusta 1992. godine.

Korićanske stijene – spomenik žrtvama masakra.

Sudsko veće je Zečevića proglasilo krivim zato što je lično učestvovao u streljanju muškaraca, dok su Knežević i Ljepoja doprineli da se ta ubistva dogode.

Čivčić, bivši pripadnik interventnog voda prijedorske policije, a Topola, bivši stražar u logoru Trnoplje (opština Prijedor), prema obrazloženju presude su oslobođeni, jer Tužilaštvo BiH nije van razumne sumnje dokazalo da su počinili dela koja su im stavljena na teret.

Više od 1.200 civila iz Prijedora, bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, krenulo je 21. augusta 1992. organizovanim konvojem preko planine Vlašić prema Travniku, koji je bio pod kontrolom Armije BiH (ABiH).

Konvoj autobusa i kamiona pratili su policajci interventnog voda predorske policije, te pripadnici Teritorijalne odbrane (TO).

Autobusi su krenuli iz naselja Tukovi i ispred logora Trnopolje, i spojili se u jedan konvoj u Kozarcu. Po naredjenju, zaustavili su se kod reke Ugar na planini Vlašić, gde je, prema optužnici, odvojeno preko 200 vojno sposobnih muškaraca.

Monuments to more than 200 civilian Bosniak and Croat victims of the Koricanske cliff massacre.

Sasa Zecevic, Radoslav Knezevic and Marinko Ljepoja were found guilty of committing crimes against humanity for taking part in the killings of Bosniaks and Croats from the northwestern town of Prijedor, judge Vesna Jesenkovic said.

The mass killings on Mount Vlasic in central Bosnia occurred on August 21, 1992 as part of a wave of ethnic cleansing, carried out by rebel Bosnian Serb forces who were trying to create a Serb statelet by removing Bosniaks and Croats from the area.

“The panel of judges concluded that Zecevic personally took part in the executions while Knezevic and Ljepoja helped him commit the crime,” the judge said.

The victims of the massacre were part of a group of around 1,200 civilians from the Prijedor area who were being held at the nearby Trnopolje concentration camp.

The detainees had been told they were being released in a prisoner exchange, but around 200 men were separated from the others on Mount Vlasic and killed, the judge said.

Koricanske cliff massacre victims.

“The men were ordered to kneel down on the edge of the road, facing an abyss, and were then shot dead with automatic weapons. After their bodies fell into the abyss, police officers threw hand grenades at them and opened fire,” Jesenkovic said.

At least 12 civilians survived the killings and some of them testified at the trial.

Two other defendants in the case, Petar Civcic and Branko Topola, were acquitted because of a lack of evidence, Jesenkovic said. Branko Topola was a guard in the Trnopolje concentration camp.

Former Bosnian Serb policeman Darko Mrdja, who confessed to taking part in the massacre, was jailed for 17 years in 2004 by the Hague-based International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia (ICTY).

Radovan Karadžić

Radovan Karadžić u poluvremenu suđenja oslobođen optužbe za genocid u sedam bosanskohercegovačkih opština: Bratuncu, Foči, Ključu, Prijedoru, Sanskom Mostu, Vlasenici i Zvorniku. Za preostalih deset tačaka optužnice, uključujući i genocid u Srebrenici, po ocjeni sudija izvedeno je dovoljno dokaza koji bi mogli biti osnova za osuđujuću presudu.

Sense Tribunal — Pretresno vijeće korejskog sudije O-Gon Kvona/Kwon djelimično je prihvatilo zahtjev Radovana Karadžića po pravilu 98 bis i donijelo oslobađajuću presudu po tački 1 optužnice koja bivšeg predsjednika Republike Srpske tereti za genocid u sedam bosansko-herecegovačkih opština – Bratuncu, Foči, Ključu, Prijedoru, Sanskom Mostu, Vlasenici i Zvorniku.

Analizirajući dokaze tužilaštva vijeće je zaključilo da ubistva, nanošenja teških fizičkih i mentalnih povreda, prisilna premiještanja stanovništva i nametanja neljudskih uslova u zatočeničkim objektima u spomenutim opštinama, svojom “prirodom, razmjerama i kontekstom… nisu dosegli nivo” iz kojeg bi razumni presuditelj činjenica mogao van razumne sumnje zaključiti da su počinjeni sa namjerom da se bosanski Bošnjaci i/ili Hrvati u cjelosti ili dijelom unište kao etnička ili vjerska grupa.

Za zločine za koje se Karadžić tereti u ostalih 10 tačaka optužnice tužilaštvo je, po ocjeni vijeća, izvelo dovoljno dokaza na osnovu kojih bi se optuženom mogla izreći osuđujuća presuda. Ti zločini su kvalifikovani kao četiri udružena zločinačka poduhvata – etničko čišćenje i progon nesrpskog stanovništva u velikim dijelovima Bosne i Hercegovine, kampanja artiljerijskog i snajperskog terora nad Sarajevom, uzimanje osoblja UN za taoce i, konačno, genocid u Srebrenici u julu 1995. godine.

Na osnovu dokaza koje je ponudilo tužilaštvo, po mišljenju vijeća, razumni presuditelj činjenica bi mogao zaključiti da su u okviru tih udruženih zločinačkih poduhvata počinjena krivična djela navedena u optužnici, kao i da je Karadžić kao predsjednik Republike Srpske i vrhovni komandant njenih oružanih snaga i sam učestvovao u tim poduhvatima. Karadžić je sa ostalim učesnicima dijelio ciljeve tih zločinačkih poduhvata da se bosanski Bošnjaci i/ili Hrvati trajno uklone sa tih područja činjenjem progona, istrebljenja, ubistva, deportacije i drugih nehumanih djela, uključujući i genocid u Srebrenici.

Dokazi, po ocjeni sudija, pokazuju da je u slučaju Srebrenice Karadžić dijelio namjere drugih članova udruženog zločinačkog poduhvata, uključujući i specifičnu namjeru da se počini genocid i da se srebrenički Bošnjaci diskriminišu na rasnim, vjerskim ili političkim osnovama.

Radovan Karadžić će se u sudnici ponovo pojaviti 3. septembra na konferenciji o stanju u postupku, a početak izvođenja dokaza odbrane je zakazan za 16. oktobar.

****

Lagumdžija: Svi mi znamo ko je Karadžić i kako će suđenje završiti

Lagumdžija komentarisao oslobađenje Karadžića od optužbe za genocid u sedam općina u Bosni i Hercegovini

Fena — Predsjednik Socijaldemokratske partije (SDP) BiH i ministar vanjskih poslova BiH Zlatko Lagumdžija kazao je danas novinarima u Sarajevu da je njegov stav prema Radovanu Karadžiću i stav SDP-a veoma poznat dodajući da ukoliko je neki ubica oslobođen optužbe, jer mu neko ubistvo nije dokazao, ne znači da nije masovni ubica.

Naime, Haški tribunal odbio je zahtjev Radovana Karadžića da na polovini suđenja bude oslobođen, ustvrdivši da su tužioci izveli dovoljno dokaza protiv njega po deset tačaka optužnice, uključujući i genocid u Srebrenici, ali ga je oslobodio optužbe za genocid u sedam općina u Bosni i Hercegovini.

Saopćavajući odluku, predsjedavajući Sudskog vijeća O’Gon Kwon je rekao da dokazi koje su predočili tužioci nisu dovoljni za dokazivanje tačke optužnice prema kojoj su snage bosanskih Srba u općinama Bratunac, Foča, Ključ, Prijedor, Sanski Most, Vlasenica i Zvornik pokušale da Bošnjake i Hrvate “unište u potpunosti ili djelomično kao etničke grupe”.

Lagumdžija ističe da je svima poznato ko je Radovan Karadžić te da je potrebno upitati nadležni sud zašto mu neka zlodjela nisu dokazana dodajući da je sasvim jasno i kako će to suđenje u Haagu završiti.

Vijeće je utvrdilo da je tužilaštvo, u nedavno okončanom dokaznom postupku, podnijelo dovoljno dokaza po svim drugim tačkama optužnice, uključujući i genocid u Srebrenici, na osnovu kojih bi, ukoliko bi bili prihvaćeni, Karadžić mogao biti osuđen.

Karadžić je optužen za genocid nad više od 8.000 Bošnjaka u Srebrenici, progon Bošnjaka i Hrvata širom BiH, teroriziranje stanovništva Sarajeva kampanjom artiljerijskih i snajperskih napada i uzimanje pripadnika UN-a za taoce, od 1992. do 1995. godine.

****

Reakcije  žrtava Genocida u Bosni

Anadolija i razne agencije — Žrtve ratnih zločina u Bosni i Hercegovini i njihove porodice šokirane su današnjom odlukom Sudskog vijeća Haškog tribunala da nema dovoljno dokaza da su srpske snage pod vodstvom ratnog zločinca Radovana Karadžića izvršile genocid u općinama Bratunac, Foča, Ključ, Prijedor, Sanski Most, Vlasenica i Zvornik.

Smatraju da je Radovan Karadžić na ovaj način, praktično, potpuno oslobođen, bez obzira što će i dalje biti iza rešetaka.

Predsjednik Udruženja logoraša Bratunac Sakib Ahmetović kazao je za agenciju Anadolija (AA) da su žrtve iz njegovog grada zatečene ovakvom odlukom.

“Mi smo upozoravali da Tužilaštvo u Hagu ne radi ispravno i pravilno, da ne dovodi prave svjedoke, te da su nakaradno napisali optužnice. Na licu mjesta se zna da je to bio genocid. Mogu ga zvati kako hoće, ali mi nikada nećemo pristati da ono što se desilo u Bratuncu ne nazovemo genocidom. U Bratuncu se desio genocid, a sigurno i u susjednim općinama”, izjavio je Ahmetović.

Predsjednica Udruženja “Žena – Žrtva rata” Bakira Hasečić kroz suze govori da su žrtve izgubile svaku nadu u pravdu koja je bila probuđena osnivanjem Haškog tribunala 1993. godine.

“Šokirani smo. Užasno je da se ovo dešava na Vidovdan kada su nam 1989. godine sa Gazimestana poslali poruke da će nas uskoro ubijati. Na Brajam su nas klali, a zločince, evo, na Vidovdan oslobađaju. Nevjerovatno je da se ovo dešava samo dan nakon što smo u Višegradu obilježili godišnjicu žive lomače. Haški tribunal je danas legalizirao genocid nad Bošnjacima. Najvećem krvniku na Balkanu je poručeno da je imao pravo što je ubijao Bošnjake”, kaže Hasečić za AA, te ističe:

“Sve ovo je dirigirala međunarodna zajednica koja je i 1992. godine dozvolila da nad nama izvrše genocid i da nas istrjebljuju. Trebalo je, očito, da nas nestane s ovih prostora. Ovo je sramota glavnog haškog tužioca Sergea Brammertza, koji nas je lagao cijelo vrijeme. Brammertz je isturena ruka genocida”.

Predsjednica Sekcije Društva za ugrožene narode u Sarajevu Fadila Memišević tvrdi da današnja presuda predstavlja “strašnu uvredu za žrtve kod kojih je bila probuđena nada da će Haški tribunal zadovoljiti pravdu”.

“Sve nas je ovo šokiralo. Žrtve su jako nezadovoljne. Jednostavno smo zanijemili.

Nanesena je velika uvreda žrtvama koje su čekale olakšanje i kojima je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda (UN) obećalo pravdu. Tribunal neće spriječiti đavolji krug nasilja. Nema šansi da dođe do mira, jer nema zadovoljenja pravde! Izgleda da Hag prihvata samo ono što je kao zločin priznala agresorska strana, koja je izvršila zločin. Nejverovatno je kazati da u Bratuncu nije bilo genocida, iako su Bratunčani ubijani u Srebrenici”, ističe Memišević

Ahmet Grahić, Predsjednik Udruženja porodica zarobljenih i nestalih općine Zvornik podvlači da je Radovan Karadžić od danas slobodan čovjek, a da je međunarodna zajednica potvrdila svoje licemjerstvo.

“Međunarodna zajednica je dokazala da je sudjelovala u genocidu koji je sproveden u BiH. Karadžić je samo izvršio njihov nalog da nas Bošnjake što više pobije i raseli. Oslobodili su Karadžića, ali su ponovo osudili žrtve. Ohrabrili su ostali karadžiće i mladiće diljem BiH. Njima je sada dato zeleno svjetlo da nastave svoj krvavi pir i da nas brutalno ubijaju”, izjavio je Grahić.

Pretresno vijeće Haškog tribunala djelomično je danas prihvatilo Karadžićev zahtjev po pravilu 98 bis i donijelo oslobađajuću presudu po tački 1. optužnice, koja je bivšeg predsjednika Republike Srpske teretila za genocid u sedam bosanskohercegovačkih općina. Drugi zahtjevi optuženog su odbijeni, tako da Karadžiću ostaje da izvodi svoje dokaze po ostalih 10 tačaka optužnice, uključujući i onu koja ga tereti za genocid u Srebrenici.

Bošnjački oficir za vezu s Haškim tribunalom Amir Ahmić kazao je u ekskluzivnom razgovoru za agenciju Anadolija (AA) da je sramna današnja odluka Sudskog vijeća Haškog tribunala da nema dovoljno dokaza da su srpske snage pod vodstvom Radovana Karadžića izvršile genocid u općinama Bratunac, Foča, Ključ, Prijedor, Sanski Most, Vlasenica i Zvornik.

“Ovo je sramota i Haškog tribunala i njegovog osnivača. Čekali smo 17 godina Karadžića da bi nam sudija O-Gon Kvon sve to tek sada rekao. To je sramota”, izjavio je Ahmić za AA.

Podsjetio je da Haško tužilaštvo od svog osnutka dokazuje genocid u BiH koji se desio nad Bošnjacima i Hrvatima.

“Optužnica protiv Karadžića i Ratka Mladića je podignuta 1995. godine. Sada smo dočekali trenutak da nam korejski sudac i kompanija kažu da ta optužnica uopće nije imala temelja!? Dozvolilo se da se kaže kako Karadžić nije počinio genocid!

Dakle, čekali smo jedno sudsko vijeće da bi nam, na sredini postupka, kazalo da je optužnica podignuta protiv Karadžića neutemeljena i da nema dokaza za genocid!? Čekali su 17 godina da nam kažu tu sramotu i to danas u sudnici Haškog tribunala. Haško tužilaštvo mora se žaliti i pokušati da ovo promijeni. U slučaju da se ne promijeni ovakav stav, onda je iluzorno očekivati išta u slučaju “Mladić” gdje se optužnica odnosi na genocid u istim općinama kao u slučaju Karadžića”, smatra Ahmić.

Tvrdi da ne može govoriti o političkim utjecajima u ovom slučaju, ali ističe da
postoji kontinuitet negiranja genocida nad Bošnjacima iz krugova međunarodne zajednice.

“Taj kontinuitet je bio prepoznatljiv i u toku agresije na BiH i prilikom sklapanja Dejtonskog sporazuma, pa i ovih dana. Ovo što se dešava preko međunarodnih sudova, sudova Ujedinjenih naroda (UN), kao što su Međunarodni sud pravde (ICJ) i Međunarodni tribunal za bivšu Jugoslaviju (ICTY), samo je finalizacija jednog kontinuiteta negiranja genocida nad Bošnjacima kroz presude Haškog tribunala. Slično se desilo u tužbi BiH protiv Srbije i Crne Gore za genocid, kao i u nekoliko drugih presuda. Ponavljam, kontinuitet jedne politike završio je na način da nam je sudija Korejanac rekao da je optužnica koja je podignuta 1995. godine – iluzorna”, naglašava Ahmić.

Sve ovo, napominje Ahmić, podsjeća na politiku najvećeg dijela međunarodne zajednice. Ne čudi, jer je ona projicirana upravo kroz organe UN-a-.

“Očekivali smo da će Tribunal ispraviti te greške iz prošlosti i ranijih presuda, te dozvoliti da se proces protiv Karadžića dovede do kraja. Šta smo radili 17 godina!? Nadali se da možemo nešto dokazati. Od toga nema ništa, rekao nam je Kvon. Ako Tužilaštvo žalbom ne vrati ovu stvar na početak, iluzorno je bilo šta očekivati od slučaja “Mladić”. Mislim da se ova stvar, kada je u pitanju genocid u BiH, nažalost, privodi kraju”, podvukao je Ahmić.

Na pitanje da li očekuje žalbu Haškog tribunala, Ahmić je pojasnio da se žalba može uputiti na svaku odluku Sudskog vijeća.

“Istina, u Historiji tribunala nikada se nije desilo da se nakon takozvane međupresude, u sredini postupka, podnosi žalba. Ali, se nikada nije desilo da je Sudsko vijeće uradilo ovakvo nešto. Nešto slično desilo se u slučaju “Jelisić”, ali je Žalbeno vijeće kasnije zaključilo da je Sudsko vijeće napravilo grešku. Naravno, tad samo, 1998. godine, izgubili presudu za genocid upravo zbog stava da za njega nema dokaza. Rečeno je da je napravljena greška, ali slučaj nisu vratili na ponovni postupak. Sad nam se slična stvar desila”, odlučno kaže Ahmić.

Pretresno vijeće Haškog tribunala djelomično je danas prihvatilo Karadžićev zahtjev po pravilu 98 bis i donijelo oslobađajuću presudu po tački 1. optužnice, koja je bivšeg predsjednika Republike Srpske teretila za genocid u sedam bosanskohercegovačkih općina. Drugi zahtjevi optuženog su odbijeni, tako da Karadžiću ostaje da izvodi svoje dokaze po ostalih 10 tačaka optužnice, uključujući i onu koja ga tereti za genocid u Srebrenici.

****

Karadžić: Od ogorčenja do zadovoljstva

BIRN — Odluka Haškog tribunala da nema dokaza o odgovornosti Radovana Karadžića za genocid u sedam opština u BiH izazvala je razočarenje i tugu kod žrtava, a djelimično zadovoljstvo u pravnom timu bivšeg predsjednika Republike Srpske (RS).

Za neke pravne stručnjake ova odluka je očekivana ako se uzmu u obzir raniji stavovi Sudskih vijeća u Haagu po ovom pitanju, dok su drugi u izjavi za BIRN – Justice Report ocijenili da se najteža djela, kao što je genocid, ne bi trebala da razmatraju “parcijalno” i da se Tužilaštvo trebalo bolje pripremiti.

Rješavajući zahtjev Karadžića da na polovini suđenja bude oslobođen, Sudsko vijeće je utvrdilo da su tužioci izveli dovoljno dokaza protiv njega po deset tačaka optužnice, uključujući i genocid u Srebrenici, ali ga je oslobodilo optužbe za genocid u sedam opština u BiH.

Miodrag Stojanović, branilac koji je zastupao veliki broj optuženih pred sudovima u Haagu i BiH, smatra da je očekivan ovakav zaključak Sudskog vijeća s obzirom na dosadašnje presude Tribunala u vezi sa optužbama za genocid u BiH.

“Tužilaštvo je krenulo s optužnicama i Karadžiću i Mladiću, najblaže bih rekao, megalomanski. Tereti ih za dva genocida – jedan u Srebrenici, drugi počinjen u pojedinim opštinama, iako je u tom trenutku bilo svjesno činjenice da nijedna presuda nije potvrdila genocid ni u bilo kojem od tih gradova”, kazao je Stojanović.

Sudsko vijeće u postupku protiv Karadžića je, kako je dodao, cijeneći standard da je genocid ono što se desilo u Srebrenici, a nije ono što je bilo u Sarajevu, Bosanskoj krajini ili istočnoj Bosni.

Stojanović, koji je u timu Odbrane Ratka Mladića, optuženog za ista djela kao i Karadžić, procjenjuje da će i na suđenju bivšem komandantu Vojske Republike Srpske (VRS) doći do iste odluke kada bude završen dokazni postupak Optužbe.

Zarije Seizović, profesor međunarodnog prava iz Sarajeva, smatra da je svaki slučaj individualiziran i da se se mozaik u svakom predmetu sklapa posebno.

“Po meni je nelogično da se sukcesivno po fazama odlučuje o jednoj tako ozbiljnoj stvari kao što je genocid. Ne mislim da postoji zla namjera Tribunala niti da se on može ocijeniti kao pristrasan. Međutim, kada se radi o tako ozbiljnim zločinima, najtežim, kao što je genocid, onda treba voditi računa o kompleksnosti bitka krivičnog djela. Najteže je dokazati genocidnu namjeru. Zbog toga što je nju teško dokazati, teško je dokazati genocid”, objasnio je Seizović.

Vasvija Vidović, koja je takođe zastupala optužene pred Haškim tribunalom, smatra da postoje dokazi o genocidu i u drugim opštinama osim Srebrenice.

“Pošto je Tužilaštvo imalo iskustvo u drugim predmetima koji se tiču ovih općina, trebali su raditi na tome da kompletiraju dokaze kako bi osigurali osuđujući presudu, a smatram da je tih dokaza bilo”, kazala je Vidović.

Slično misli i Nataša Kandić, direktorica Fonda za humanitarno pravo iz Beograda, koja je istaknula da je iznenađena ovakvom odlukom.

“Ova odluka je neočekivana i navodi na razmišljanje da li je Tužilaštvo izvelo sve dokaze kada je riječ o zločinima, recimo u Prijedoru ili Zvorniku, a kada znamo šta se dešavalo u tim opštinama. Kada se to posmatra, ne može se doći do drugog zaključka nego da je u tim opštinama postojala namjera djelimičnog uništenja grupe ljudi i to je zaista opis genocida”, pojasnila je Kandić.

Žrtve smatraju da je odluka Haškog Tribunala kojom je Radovan Karadžić oslobođen za genocid u sedam opština u BiH žalosna i potresna.

Hazim Mujčinović iz Vlasenice kazao je da ga odluka vraća u dane kada su se dešavala ubistva u tom gradu, te dodao da se ovakvim odlukama “vrši sudski genocid”.

“Mi smo bili niko, bili smo manji od kamena zato što je bilo ko mogao doći, izvesti nas, zaklati ili ubiti. Kompletan sudski proces i kompletne odluke koje su se donosile dosad podsjećaju da se vrši nekakav sudski genocid, ako se to tako može reći, nad žrtvama koje su već jednom žrtvovane”, kazao je Mujčinović, dodavši da je “Vlasenica bila logor kroz koji je prošlo oko 10.000 ljudi iz Podrinja”.

Oduka Haškog suda za Magbulu Mešanović iz Udruženja porodica nestalih općine Ključ je neshvatljiva.

“Meni samo još ostaje Božija pravda i ništa više, jer u sve sam se za ovih 15 godina tako razočarala u sud. Zbilja više nemam riječi da pričam”, kazala je ona.

Članovi tima Karadžićeve Odbrane Peter Robinson i Goran Petronijević izrazili su zadovoljstvo odlukom Haškog tribunala da odbace optužbu za genocid u sedam bosanskohercegovačkih općina.

Robinson je rekao da je odluka Haškog tribunala “hrabra”, te da pokazuje “neovisnost sudija”. S druge strane, Petronijević je istaknuo da je Sudsko vijeće moglo osloboditi Karadžića i drugih optužbi da su imali “malo više hrabrosti”.

“Mi smo ubijeđeni da ćemo do kraja postupka koji slijedi, dakle naših svjedočenja, materijala, eksperata, pismenih dokaza koje ćemo uložiti, dovesti da se u potpunosti razobliči taj stereotip i laži u vezi sa Srebrenicom i Sarajevom kao glavnim slučajevima u nesrećnim i krvavim dešavanjima u građanskom ratu u BiH”, kazao je Petronijević.

Prema Petronijevićevim riječima, odluka Sudskog vijeća da su ostali navodi optužnice dokazani, ne znači da će Odbrana imati problem da ih opovrgne tokom svog dokaznog postupka.

Za prvu tačku optužnice – koja je Karadžića teretila za genocid nad Bošnjacima i Hrvatima u opštinama Bratunac, Foča, Ključ, Prijedor, Sanski Most, Vlasenica i Zvornik – po nalazu sudija, tužioci nisu podnijeli dovoljno dokaza.

“Iako je predočeno dovoljno dokaza da su srpske snage u tim opštinama počinile progon, masovna ubistva i istrebljenje, nije dokazano da su pritom imale genocidnu namjeru, odnosno da su pokušale da muslimane i Hrvate unište u potpunosti ili djelimično kao etničke grupe, što je uslov za krivično djelo genocida”, rekao je sudija O-Gon Kwon, predsjedavajući Vijeća.

Radovan Karadzic

ICTY — Trial Chamber III of the International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia today dismissed Radovan Karadžić’s oral motion for a judgement of acquittal on ten counts of the indictment but granted his motion in relation to count one of the indictment in which he was charged with genocide for the crimes committed between March and December 1992 in several municipalities of Bosnia and Herzegovina.

The Chamber’s oral ruling was delivered pursuant to Rule 98 bis of the Tribunal’s Rules of Procedure and Evidence which provides that at the close of the Prosecutor’s case, the Trial Chamber shall, by oral decision, and after hearing the oral submissions of the parties, enter a judgement of acquittal on any count if there is no evidence capable of supporting a conviction.

Radovan Karadzic

The Prosecution charges Karadžić, former President of Republika Srpska, head of the Serb Democratic Party and Supreme Commander of the Bosnian Serb Army, with 11 counts of genocide, crimes against humanity and violations of the laws or customs of war committed in Bosnia and Herzegovina between 1992 and 1995.

Count 1 of the Indictment charges genocide in relation to the crimes alleged to have been committed between 31 March and 31 December 1992 against the Bosnian Bosniaks and Bosnian Croats in some municipalities in BiH. Having reviewed the totality of the evidence with respect to the killing of, serious bodily or mental harm to, the forcible displacement of, and conditions of life inflicted on Bosnian Bosniaks and/or Bosnian Croats in the Municipalities, the Chamber found that the evidence even if taken at its highest, does not reach the level from which a reasonable trier of fact could infer that genocide occurred in the Municipalities.

The Chamber noted that genocidal intent can be inferred from a number of factors and circumstances, including the general context of the case, the means available to the perpetrator, the surrounding circumstances, the perpetration of other culpable acts systematically directed against the same group, the numerical scale of atrocities committed, the repetition of destructive and discriminatory acts, the derogatory language targeting the protected group, or the existence of a plan or policy to commit the underlying offence. The Chamber noted that although it has heard evidence of culpable acts systematically directed against Bosnian Bosniaks and/or Bosnian Croats in the Municipalities, and of the repetition of discriminatory acts and derogatory language, the nature, scale, and context of these culpable acts do not reach the level from which a reasonable trier of fact could infer that they were committed with genocidal intent.

The Chamber found that whilst the evidence it had heard indicates that the circumstances in which the Bosnian Bosniaks and/or Bosnian Croats in the Municipalities were forcibly transferred or displaced from their homes were attended by conditions of great hardship and suffering, and that some of those displaced may have suffered serious bodily or mental harm during this process, this evidence does not rise to the level which could sustain a conclusion that the serious bodily or mental harm suffered by those forcibly transferred in the Municipalities was attended by such circumstances as to lead to the death of the whole or part of the displaced population for the purposes of the actus reus for genocide.

The Chamber dismissed the Accused’s request for a judgement of acquittal on the remaining ten Counts in the Indictment.

In relation to Counts other than Count I of the Indictment related to the Municipalities, the Chamber found that evidence was presented with regards to Karadzic’s voluntary participation in a joint criminal enterprise (JCE) composed of members of the Bosnian Serb leadership, the purpose of which was to permanently remove the Bosnian Bosniaks and Bosnian Croats from Bosnian-Serb claimed territory in BiH, that he shared the intent of the other members of this JCE to carry out its objective through the commission of the crimes of persecutions, extermination, murder, deportation and inhumane acts (forcible transfer), and that he contributed to it through his acts and omissions.

In relation to the Hostages component of the case, which covers the alleged detention of over 200 UN peacekeepers and military observers, the Chamber found that there is evidence on which, if accepted, a reasonable trier of fact could be satisfied beyond reasonable doubt that: – the crime of taking hostages as a violation of the laws or customs of war was carried out by Bosnian Serb forces between May and June 1995; that there existed a JCE, the common purpose of which was to take UN personnel hostage in order to compel NATO to abstain from conducting further air strikes against Bosnian Serb military targets; and that that Karadzic voluntarily participated in this JCE and shared the intent of the other members of this JCE to carry out its objective.

In relation to the Sarajevo component of the indictment, the Chamber found that there is evidence on which, if accepted, a reasonable trier of fact could be satisfied beyond reasonable doubt that: – murder charged as a crime against humanity and as a violation of the laws or customs of war was carried out by Bosnian Serb forces in Sarajevo; that the crimes of terror and unlawful attacks were carried out by Bosnian Serb Forces in Sarajevo; between April 1992 and November 1995, that there was a joint criminal enterprise to establish and carry out a campaign of sniping and shelling against the civilian population of Sarajevo; and that the objective of this JCE involved the commission of the crimes of terror, unlawful attacks on civilians, and murder.

In relation to Karadzic’s contribution to the crimes committed during the siege of Sarajevo, the Chamber found that there is evidence upon which, if accepted, a reasonable trier of fact could be satisfied beyond reasonable doubt that the Accused voluntarily participated in the joint criminal enterprise relating to Sarajevo through both his acts and omissions and that he shared the intent of the other members of this JCE to carry out its objective, namely to establish and carry out a campaign of sniping and shelling against the civilian population of Sarajevo with the intent of spreading terror. Further, the Chamber found that there is evidence to suggest that he shared the intent of the other members of the JCE to commit the crimes of murder, terror, and unlawful attacks on civilians.

In relation to the Srebrenica component of the case, the Chamber found that in relation to Counts 4, 5 and 6 of the Indictment, that there is evidence on which, if accepted, a reasonable trier of fact could be satisfied beyond reasonable doubt that: – murder charged as a crime against humanity and as a violation of the laws or customs of war, and extermination charged as a crime against humanity were carried out by Bosnian Serb forces in Srebrenica in 1995.

In relation to Count 2 of the Indictment, genocide in Srebrenica, the Chamber found that there is evidence on which, if accepted, a reasonable trier of fact could be satisfied beyond reasonable doubt that was carried out by Bosnian Serb Forces in Srebrenica.

In relation to Counts 3, 7 and 8 of the Indictment insofar as they relate to Srebrenica, the Chamber found that there is evidence on which, if accepted, a reasonable trier of fact could be satisfied beyond reasonable doubt that the crimes of deportation and forcible transfer, an inhumane act, as crimes against humanity were carried out by Bosnian Serb Forces in Srebrenica in July 1995 and that persecutions charged as a crime against humanity were committed in Srebrenica in July and August 1995 by Bosnian Serb Forces against Bosnian Bosniaks with the intent to discriminate against them specifically based on race, religion, or politics.

In relation to Karadzic’s responsibility for Counts 2 to 8 as set out above, in relation to Srebrenica, the Chamber was satisfied that there is evidence upon which, if accepted, a reasonable trier of fact could be satisfied beyond reasonable doubt that: – there existed a joint criminal enterprise composed of members of the Bosnian Serb leadership, military, police and other officials including the Accused, the purpose of which was to eliminate the Bosnian Bosniaks in Srebrenica through the commission of the crimes as charged in paragraph 20 of the Indictment; and that the Accused voluntarily participated in this joint criminal enterprise. The Chamber also found that there is evidence to suggest that the Accused shared the intent of the other members of this joint criminal enterprise to carry out its objectives, including the specific intent to commit genocide and the specific intent to discriminate against the Bosnian Bosniaks in Srebrenica specifically based on race, religion, or politics.

Karadžić was indicted on 25 July 1995 and was transferred into the Tribunal’s custody on 30 July 2008 after more than 13 years spent evading arrest. The trial began on 26 October 2009. The Defence case is scheduled to open on 16 October 2012

Since its establishment, the Tribunal has indicted 161 persons for serious violations of international humanitarian law committed on the territory of the former Yugoslavia between 1991 and 2001. Proceedings against 126 have been concluded. Proceedings are currently ongoing for 35 Accused.

Ratko Mladić i Radovan Karadžić tijekom Genocida u Bosni (1992-95).

[PAZNJA: Podaci "Anadolije" o Bratuncu nisu tacni. U Bratuncu je ubijeno 612 Bosnjaka u prva tri mjeseca rata 1992, a ne u citavom razdoblju genocida od 1992-95 kako netacno navodi "Anadolija." ]

Bošnjaci su u opštinama, za koje je Karadžić oslobođen optužbi za genocid, danas velika manjina

Anadolija — Bošnjaci su u opštinama Bratunac, Foča, Vlasenica, Zvornik, Prijedor, Ključ i Sanski Most prije rata činili većinu stanovništva. Od 1992. do 1995. u tim mjestima su ubijene hiljade ljudi, a ostali su protjerani. Sudije Haškog tribunala utvrdile su da se zločini u tom opštinama ne mogu okvalificirati kao genocid i da stoga ratni lider Republike Srpske Radovan Karadžić ne može odgovarati za genocid, osim u Srebrenici.

Novinari agencije Anadolija prikupili su podatke o predratnom broju bošnjačkog stanovništva u svih sedam općina i broju žrtava.

Ratko Mladić i Radovan Karadžić tijekom Genocida u Bosni (1992-95).

U Bratuncu je 1991. godine, prema zvaničnim podacima Zavoda za statistiku FBiH, živjelo 21. 535 Bošnjaka od ukupno 33. 619 stanovnika. U periodu 1992 – 1995 u Bratuncu je ubijeno više od 600 građana bošnjačke nacionalnosti.

Prema istom izvoru, u Foči je 1991. godine živjelo 20. 790 Bošnjaka od ukupn 40. 513 građana. U toku rata u BiH u Foči je ubijeno 1.899 Bošnjaka, dok se njih 853 vode kao nestali.

U Ključu je 1991. godine živjelo 17. 696 Bošnjaka, broj stanovnika te opštine iznosio je 37. 391. U toku rata u ovom gradu je ubijeno 612 Bošnjaka od kojih je do sada u masovnim grobnicama pronađeno njih 560.

U Prijedoru je 1991. godine živjelo 49. 351 građana Bošnjaka od 112.543 ukupno popisanih građana. U ratu je ubijeno ili nestalo 4.093 Bošnjaka.

U Sanskom Mostu je 1991. godine živjelo 28.136 Bošnjaka od ukupnog broja od 60.307 svih stanovnika. U Sanskom Mostu je ubijeno 786 građana bošnjačke nacionalnosti.

U Vlasenici je, prema zvaničnim podacima iz 1991. Godine, živjelo 18.727 Bošnjaka, a na teritoriji te opštine ukupno je bilo 33.942 građana. U ratnim zločinima u Vlasenici je ubijeno 2.600 Bošnjaka.

U Zvorniku je 1991. godine živjelo 48.102 Bošnjaka od ukupno 81. 295 građana. U toku rata u Zvorniku je ubijeno 1.995 Bošnjaka.

Zvaničnih podataka o populaciji koja danas živi u navedenim opštinama nema, jer popis nije obavljen nakon rata. Nezvanične procjene nevladinih i humanitarnih organizacija govore da na teritoriji današnje Republike Srpske živi ukupno 91, 8 % Srba, 7,5 % Bošnjaka i 0,7 % Hrvata.

Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike (KBSA) je šokiran i razočaran odlukom Međunarodnog Krivičnog Suda za područje bivše Jugoslavije (MKSJ), da sistematski zločini nad bošnjačkim stanovništvom u opštinama Bratunac, Foča, Ključ, Prijedor, Sanski Most, Vlasenica i Zvornik nisu klasificirani kao genocid.

Zatijevamo od tribunala da dostave konkretne razloge i sporne činjenice koje ne ukazuju da je masovno ubijanje i progona desetina hiljada Bošnjaka sa ovih područja u skladu s međunarodnom definicijom genocida prema ženevskoj konvenciji iz 1948 godine.

Uvredljivo je da se ova odluka donijela samo nekoliko dana poslije pokušaja rušenja spomenika žrtvama genocida u Višegradu, kao i da je ova odluka donesena upravo na srpski praznik Vidovdan, koji služi kao glavna poluga velikosrpske mitologije o boju na Kosovu i simbolizira dan osvete prema Bošnjacima. Na isti dan su 1914 godine velikosrpski teroristi ubili prijestolonasljednika Austrougarske monarhije, Franca Ferdinanada, sto je direktno dovelo do prvog svijetskog rata i genocida nad Bošnjacima istočne Bosne. Na ovaj isti dan 1989 je Slobodan Milošević jezivo najavio velikosrpsku agresiju protiv svojih susjeda i politiku nasilnog razaranja socijalističke Jugoslavije, etničkog čišćenja i genocida sa ciljem stvaranja homegene Velike Srbije.

Pozivamo sve ljude dobre volje, posebno akademske institucije i Bošnjake da protestuju ovu sramnu odluku kojom se glavni orkestrator genocida i etničkog čišćenja u BiH oslobađa optužbe za genocid. Ovo šalje poruku Bošnjacima i žrtvama genocida da nema pravde za Bošnjake i Bosnu i Hercegovinu. Haški tribunal je izgubio i malo kredibiliteta koji je preostao nakon sramnih odluka u posljednjim godinama uključujući:

- dozvoljavanje opstrukcije i odugovlačenje suđenja Slobodnu Miloševiću koji je umro bez presude
- puštanje na slobodu Biljane Plavšić nakon samo 12 godina zatvora
- blage kazne za ratne zločine i genocid. (npr.jučerašnja presuda od samo 23 godine za ubistvo više od 200 Bošnjaka
- previše blagi uslovi za izvršavanje zatvorske kazne gdje se ćelije osuđenih porede s hotelskim sobama

Zbog kontinuiranog neuspjeha da se donese pravda za žrtve genocida i Bosnu i Hercegovinu, ispred Bošnjaka sjeverne Amerike, tražimo da se Radovan Karadžić i svi ostali optuđeni pod hitno izruče sudu za ratne zločine u BiH gdje mu se može suditi prema zakonima Bosne i Hercegovine, države protiv koje su ratovali i pred narodom čije su bližnje ubijali.

Upravni Odbor KBSA

“Da li je genocid to kada u Višegradu sakupe građane iz okolnih sela i predgrađa, opljačkaju ih, neke siluju, a potom utjeraju u jednu kuću, gdje zapale sve. Zapale sve, od dvogodišnje djece do staraca sa 80 godina. Šta tu nedostaje da bi bio genocid!?” 

– Ejup Ganić

Ejup Ganić

Anadolija — U vremenu srpsko-crnogorske agresije član Predsjedništva Bosne i Hercegovine akademik Ejup Ganić smatra da je politika bila presudna kako bi Sudsko vijeće Haškog tribunala ocijenilo da nema dovoljno dokaza da su srpske, agresorske snage pod vodstvom Radovana Karadžića izvršile genocid u općinama Bratunac, Foča, Ključ, Prijedor, Sanski Most, Vlasenica i Zvornik.

On u razgovoru za agenciju Anadolija (AA) kaže da je u navedenim općinama definitivno počinjen genocid i da je to poznato u cijelom svijetu.

“Politika je bila presudna. Zašto onda genocid nije presuđen? Iz dva razloga. Prvi, jer bi on indirektno zahvatio Srbiju. Drugi, tako bi još direktnije bila istaknuta odgovornost međunarodne zajednice. Jer, to je trajalo. Nije to bilo klanje od tri do četiri dana, kao u Srebrenici. Genocid je počinjeni uz superviziju Radovana Karadžića. Ali, u tome je učestvovala JNA pod vodstvom Slobodana Miloševića. Navođena je iz Beograda. Ona je zauzela sve kote, očistila teren i onda su ušli koljači. Ponavljam, mislim da genocid u navedenih sedam bh. općina nije presuđen jer bi tako dotakao Srbiju još direktnije nego što je bio slučaj u Srebrenici. Karadžić je rukovodio zločinima, ali su iz Srbije osigurali svu infrastrutkruru da se ti zločini dese”, kazao je Ganić za AA.

Pita se kako drugačije do genocidom nazvati ono što se, primjerice, dešavalo u Višegradu.

“Da li je genocid to kada u Višegradu sakupe građane iz okolnih sela i predgrađa, opljačkaju ih, neke siluju, a potom utjeraju u jednu kuću, gdje zapale sve. Zapale sve, od dvogodišnje djece do staraca sa 80 godina. Šta tu nedostaje da bi bio genocid!?

Ako se dijete zapali, jasan je cilj da se zatre korijen jednog naroda, u ovom slučaju bošnjačkog. A zapaljeni su novorođenče, njegova majka i cijela porodica! Je li razlog posljednje odluke činjenica da Karadžić i njegovi ljudi nisu bili toliko uspješni da svo stanovništvo zapale. Da li se genocid mjeri količinom, namjerom ili izvršenim djelima”, pita se Ganić.

Nadalje, on napominje da je užas bio tako veliki da bi mnogi Bošnjaci iz istočne Bosne, da su ih pitali, radije ušli u nacističke plinske komore, umjesto što ih je zadesila lomača u Višegradu. Ne presuditi to kao genocid, slaže se Ganić, novi je užasni zločn.

“Ovo je djelomično rezultat i komplicirane i nestabilne situacije u Bosni i Hercegovini.

Naglašavam, ovim se dobrim dijelom žele spašavati Srbija i međunarodna zajednica. A što se tiče monstruma Karadžića. On je smrtnu i doživotnu kaznu zaradio već nekoliko puta. Ovdje je akcent na tome da se spašava Miloševićeva Jugoslavija i Srbija”, zaključio je Ganić.

Pretresno vijeće Haškog tribunala djelomično je danas prihvatilo Karadžićev zahtjev po pravilu 98 bis i donijelo oslobađajuću presudu po tački 1. optužnice, koja je bivšeg predsjednika Republike Srpske teretila za genocid u sedam bosanskohercegovačkih općina. Drugi zahtjevi optuženog su odbijeni, tako da Karadžiću ostaje da izvodi svoje dokaze po ostalih 10 tačaka optužnice, uključujući i onu koja ga tereti za genocid u Srebrenici.

„Za svaku žrtvu po jedna maramica“

Anadolija – U centru Beču danas je počela manifestacija sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici. Desetine preživjelih Bošnjaka iz Podrinja, ali i brojni Austrijanci kao i članovi prijateljskih nevladinih organizacija iz Evrope, okupili su se na centralnom gradskom trgu Stephan Platz kako bi obilježili 17. godišnjicu najvećeg zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Skup je organiziralo udruženje „Srebrenica – Beč, platforma Bosna-Austrija“, u saradnji sa Muzejom grada Sarajeva i njemačkim udruženjem „Sudost Europa“ iz Berlina. Današnja manifestacija dio je projekta „Za svaku žrtvu po jedna maramica“ u okviru kojeg će Bosanske i Nijemice, članice udruženja „Srebrenica-Beč“ i „Sudost Europa“ izvesti maramice sa imenima 8.372 žrtava genocida u Srebrenici.

Predsjednica Udruženja „Srebrenica -Beč, platforma Bosna-Austrija“ Fahra Hajdarević izjavila je novinaru agencije Anadolija da je jedan od ciljeva današnjeg skupa u Beču da se izvrši pritisak na austrijski parlament kako bi usvojio Rezoluciju o genocidu u Srebrenici i spriječio njegovo negiranje.

„Mora prestati negiranje genocida i namjera da se umanji broja žrtava. Srpska udruženja u Austriji stalno organiziraju skupove i tribine s ciljem da relativiziraju genocid i šire svoju lažnu istinu o bosanskom ratu. Mi tražimo da se u Austriji donese zakon kojim bi se zabranilo i strogo kaznilo svako negiranje genocida“, poručila je Hajdarević.

Među učesnicima dašanje manifestacije u glavnom austrijskom gradu je najviše članova familija žrtava genocida. Hajdarević je jedna od njih. „Izgubila sam više 100 članova moje porodice u Srebrenici. Moramo stalno i na svom mjestu ponavljati šta su Srbi učinili našem narodu. Mi preživjeli moramo biti glas nedužnih žrtava genocida“, naglasila je za agenciju Anadolija organizatorica manifestacije u Beču.

Bosanskohercegovačka udruženja veoma su aktivna u Austriji u pokušajima da se javnosti u toj zemlji predoči stavrna istina o ratu u BiH i razmjerima zločina. Asocijacija CSI iz Linza organizirala je do sada niz tribina i akcija čiji je cilj bio širenje istine i pomirenje.